Etnografski muzej u Zagrebu sinoć je otvorio izložbu šešira u vlasništvu Đurđe Tedeschi, Memories are made of this, u sklopu obilježavanja 100. godišnjice Muzeja.
- Vesna Zorić, Aida Brenko i ja osmislile smo veliku izložbu Kapa dolje! – priča mi prije otvorenja sinoćnje izložbe kustosica Mareta Kurtin - povodom stote obljetnice našeg muzeja, a prvi predmeti u fundusu bile su upravo ženske kapice. Stoga je krenula motivacija da priču okrenemo prema šeširima, oglavljima… da ispričamo priču o kulturi pokrivanja glave, kroz povijest, ali i da predstavimo nešto suvremeno. Istovremeno, pokazali smo fundus kojim prolazimo kroz povijest Muzeja - .
Par dana prije otvorenja popričala sam s kustosicom Maretom Kurtin i dizajnerom Silviom Vujičićem, koji je ujedno koautor izložbe šešira Đurđe Tedeschi.
Neke svoje šešire Đurđa Tedeschi obogati kiticama
Od tradicije i povijesti lokalne narodne nošnje do suvremenog dizajna
Kako je ovaj Muzej često inspiracija umjetnicima, dizajnerima i obrtnicima, odlučili su uključiti i naše dizajnere, kako bi pokazali vještine, umijeće i talent, što se i može vidjeti na nedavno otvorenoj izložbi Kapa dolje!, koja predstavlja ne samo tradicionalna oglavlja lokalne i narodne povijesti, već i recentna djela naših autora. Tako je došlo do suradnje sa Silviom Vujičićem, a preko njegovog prijateljstva s Đurđom Tedeschi, iskristalizirala se ideja da njezine šešire izlože kao zasebnu, finalnu etapu 100. godišnjice Etnografskog muzeja.
Silvio Vujičić i Đurđa Tedeschi
- Ujedno je naša ideja da muzeji nisu samo mjesto povijesti i nečega što je bilo davno – nastavlja Mareta - već je poanta da uvijek povučemo neku paralelu sa suvremenicima, modernim dizajnom. A kad je riječ o osobama koje danas nose šešire, gospođa Tedeschi je kod nas definitivno jedno nezaobilazno ime. Ona je jedna prava dama, poznata upravo po silueti sa šeširima - .
Šeširi datiraju od pedesetih do danas
Mareta: - Moglo bi se reći da gospođa Đurđa na ovoj izložbi ima dvije skupine predmeta. Jedni su djelo slavnih modnih brendova i velikih kuća za koje svi znamo, na primjer YSL, Pierre Cardin, Yamamoto, Armani, Gucci… a druga skupina su svjetski poznati modisti ili kitničari, na engleski milliners, poput Philipa Tracyja - .
Silvio: - Prije nego je otišla u mirovinu, oko 1995., imala je nešto drugačiji stil, jednako istančan te na neki način drugačiji, no struka, a ona je bila sutkinja, nije joj dozvoljavala da nosi previše ekstravagantne šešire. Nakon odlaska u mirovinu, okreće se više suvremenijim kreacijama. Ona mijenja šešire ovisno o prigodi, to je pravi suživot sa šeširima. Njezin način razmišljanja je – silueta nije potpuna bez šešira - .
Živa kolekcija u kojoj svaki model ima priču
Mareta: - Nekada su šeširi bili dio svakodnevice, a danas nam djeluju muzejski ili ekstravagantno. A ona nije niti jedno niti drugo, već nosi šešire jer ih stvarno voli - .
Silvio: - Iako mi predmete na ovoj izložbi zovemo kolekcija, ona to u stvari nije u punom smislu, riječ je o osobnim predmetima. Naime, Đurđa Tedeschi živi modu, dizajn, arhitekturu, pa i te šešire. Ona ih koristi, ona živi modu. Iako, po foto arhivi možemo vidjeti da je tu bilo niz drugih modela kroz povijest. Ti šeširi se i troše, vidi se da se nose, imaju život. Interesantno je to za zadnji blok proslave 100 godina Muzeja – ovo je takoreći živa „kolekcija“. Inače često ne znamo tko je nosio neki stari odjevni predmet ili modni dodatak, izložen u muzeju, dok ovdje znamo i puno toga o osobi koja ga nosi i kad ga nosi. To ovom projektu daje dodatnu vrijednost.
Đurđa: - Kad nešto odlučim sa srcem, ja to više ne promišljam - .
Mareta: - Mislim da je dugo promišljala hoće li pristati izložiti sve te šešire, nešto što je njoj tako osobno i drago, pogotovo zato što je ionako eksponirana. Bilo mi je drago kad smo konačno taj dan došli s muzejskim vozilom, sve zapakirali i sredili… Ja sam je pitala – je li vam žao, biste li se predomislili? Ona je na to rekla – kad nešto odlučim sa srcem, ja to više ne promišljam. Nama je cilj održavanje ovakvih izložbi, koje potiču promišljanje o dizajnu, obrtništvu i umjetnosti, a Etnografski muzej upravo to čini. Takvim projektima voljeli bismo osvijestiti činjenicu, na razini grada, da obrtništvo uistinu treba čuvati. A kroz ovaj dio izložbe htjeli smo također djelomično maknuti fokus s gospođe Đurđe te istaknuti upravo tu fascinantnu scenu pokrivala i važnost očuvanja starih tradicija i obrtništva.
Silvio: - Ona na dizajn gleda kroz osobni filter, ne kroz trend. Doista u njih implementira svoja sjećanja i iskustva. Traži ih u nekom vlastitom arhivu, često ima referencu na neki šešir, priču oko njega… Vrlo je specifičan način na koji svakodnevno bira svaki od tih šešira. To su jako suvremene forme, ponekad apstraktne u svakodnevici, za neke je čak na prvu teško i pomisliti da to netko stavlja na glavu, a s druge strane, radi se o tradicionalnih tehnikama produkcije šešira koje imaju dugu povijest. Ručno rađeni kalupi, detalji, oblik… Sve to potpisuju modne kuće koje njeguju tradiciju. Neki izgledaju i „podrapano“, ali zapravo iza toga stoji teški „know-how“. Izložit ćemo takvih 50 šešira - to je dio njezine osobne kolekcije, ima ih još. No, birali smo ih mi - .
Najvažniji su – silueta i sklad proporcije
Mareta: - Htjeli smo da čitava ta kolekcija ostane u onom nekom karakteru za koji mislimo da je specifičan za gospođu Tedeschi. To bi bio njezin portret koji ujedno likovno ima smisla te najbolje dočarava njezinu recentnu siluetu - .
Silvio: - Njoj su omjeri, proporcije i silueta jako važni, ona nije fan hipertrofije u odijevanju. To jesu „avangardni“ šeširi, ali nisu forme koje smetaju, koje dominiraju u silueti, već je sve smisleno i skladno. Za potrebe kataloga stavili smo siluete figure i očito je da svaka od njih ima ravnotežu. Sve su to vrlo interesantne siluete, to što ona gradi šeširom je fenomenalno. Ona uvijek kaže, meni je najvažnija proporcija - .
Osobe poput nje vraćaju snagu i ljepotu šešira na scenu
Mareta: - Žene poput Đurđe vraćaju šešire u modu. U šezdesetima je mlada publika odbacila šešire, nisu željeli konvencije i društvenu etiketu. Sve do onda šešir je zapravo bio dio svakodnevnog stylinga. Ako gledamo lokalno, zagrebačkih je klobučara i kitničara između 2 svjetska rata bilo 170, da bi se taj broj prepolovio već u 70-ima, upravo radi socijalne revolucije i novih trendova. Danas ih u Zagrebu ima samo 4. Zato je potrebno bilježiti priče o ženama koje imaju hrabrosti, mogućnosti i stila te istovremeno oživljavaju obrtničku scenu, u ovom slučaju populariziranjem šešira - .
Silvio: - To je trenutno snažno motivirajuće za scenu, jer mislim da je danas najteže u modi prodati – šešir. Jednom smo se Đurđa i ja sreli u Parizu i imao sam priliku vidjeti kako ih ona kupuje i traži. Kao prvo, šešira nema puno, taj dan mi je rekla - sretna sam ako nađem jedan ili dva godišnje. Dućani drže po tek par šešira. To je sve više-manje danas skulptura, ako ćemo gledati u tom produkcijskom smislu, u odnosu na odjeću, a teže ga je nositi. Možeš staviti najgenijalniji šešir na glavu, ali ako odjeća ne paše, to nije to! - .
- Kad sam je pitao da izloži svoje šešire, pitala me – a zašto? Jer njoj nije cilj dodatno se eksponirati. Rekao sam joj, zato što stvarno vjerujem da je to jako važno. Predstaviti, zabilježiti i zapisati te informacije, šešire, tu kulturu koja se ovdje trenutno dešava – Silvio Vujičić.
