Tema identiteta i narativa, nekoć središnje pitanje mode, danas je postala simptom šire krize smisla. U tom kontekstu, dizajneri poput Demne, koji su nekoć gradili vlastite brendove na ironiji i distanci, danas djeluju kao tumači tuđih kodova. Njegovo čitanje Guccija bilo je precizno i instinktivno, no za mnoge je „pravi“ Gucci još uvijek onaj Alessandra Michelea, možda iz nostalgije, možda iz puke navike.
Identitet, dakle, i dalje postoji, ali ne kao stabilna kategorija. On se više ne oblikuje unutar brenda, već izvan njega, u oku promatrača, u digitalnoj sferi prepoznavanja i projekcije.
Moda više ne govori što jest, već pokušava pogoditi što bi mogla biti u trenutku kada svi citiraju sve, a svaka vizualna gesta podsjeća na neku drugu. I upravo tada, u toj buci sličnosti, „reference“ postaju način preživljavanja, estetski znakovi koji pružaju iluziju kontinuiteta, iako su često tek znak ponavljanja.
Kada imitacija postaje identitet - prije nego što govorimo o referencama, valja govoriti o imitacijama.
U ovom trenutku, najcitiranije i najkopiranije dizajnerice svijeta su Miuccia Prada i Phoebe Philo. Miu Miu i Prada diktiraju trendove koji potom u beskrajnim varijacijama prožimaju gotovo svaku modnu kuću, čak i one koje to ne bi morale činiti.
U trenutku kad se pojave kratki blejzeri, vidljivi rubovi donjeg rublja s logotipom ili skulpturalni topovi kombinirani s prozirnim suknjama, misao odmah odlazi k Miu Miu. Isto vrijedi i za „ugly chic“ estetiku devedesetih koju Prada kontinuirano reinterpretira.
XD Xenia Design jesen/zima 25/26 # moda kao snoviti pokret, bljesak trenutka. Nova linija XD Couture analizira i demonstrira pojam luksuza
Phoebe Philo, s druge strane, postala je trajna polazna točka gotovo svake marke koja se obraća sofisticiranim ženama. Njezin se vizualni jezik, dekonstruirani krojevi, suzdržane palete, modernistički volumeni, danas prepoznaje u svemu, od Khaitea do Schiaparelli. U toj uniformiranosti gubi se prepoznatljivost, a s njom i identitet.
Razlozi za to su višestruki: komercijalni pritisak, hiperprodukcija kolekcija, nesmiljeni ritam društvenih mreža koji ne ostavlja prostor za stvaranje koherentnog narativa. Dizajneri, suočeni s iscrpljenim vizualnim jezikom i zahtjevima tržišta, posežu za arhivima kao jedinim preostalim izvorom autentičnosti.
Kad reference postanu zamjena za ideju - danas je potraga za referencama postala svojevrsni sport među modnim insajderima.
U industriji koja neprekidno proizvodi, prikazuje i troši nove kolekcije, reference djeluju poput sigurnosne mreže, kao garancija kontinuiteta i legitimiteta. No, one su u suštini zapravo samo prazno obećanje.
Reference su postale fetiš.
Dizajneri sve češće evociraju arhivske motive, a njihovi intervjui gotovo ritualno započinju izjavama o „čudu silaska u arhiv“.
Vuna kao budućnost održivih materijala @ TTF # istraživanja, inovacije i lokalna praksa
No, iza tih ponavljanja rijetko stoji nova ideja. Argentinska dizajnerica Sofía Abadi sažela je problem: „Moda je zapela jer, imajući neograničen pristup slikama, neprestano doslovno citiramo prošlost. Više ne tražimo inspiraciju u svijetu, već u samoj modi.“
Drugim riječima, moda je izgubila vanjski pogled. Nekada su dizajneri govorili o svijetu kroz modu; danas moda govori samo o sebi. Reference više ne služe kao alat reinterpretacije, već kao alibi za njezin izostanak.
Svaki ulazak u arhiv, predstavlja rizik recikliranja ideje te ponavljanja istoga, samo novoj publici. No, kako se stvari brzo promijene, čak je na koncu i publika ista.
Arhivska nostalgija kao zamka
Reference, naravno, nisu same po sebi problem. One postaju problem kada izgube kontekst, kada se iz kolektivne memorije izdvoje samo kao estetski signali, lišeni značenja. Tako su u recentnim kolekcijama kuća Dior, Saint Laurent ili Mugler određeni elementi poprimili oblik povijesnih citata koje publika više ne razumije bez stručnog tumača. No, ako modnu kolekciju treba objašnjavati povijesnim fusnotama, znači li to da je izgubila svoju komunikacijsku snagu?
U tom labirintu citata postavlja se pitanje: tko danas uopće određuje što je „istinski“ identitet brenda? Povijest? Javnost? Ili trenutni kreativni direktor? Moda, po svojoj naravi, ne može biti statična; njezina vrijednost leži u imaneniciji sadašnjeg trenutka. Kad se zatvori u arhive, moda gubi upravo ono što je čini relevantnom, svoju sposobnost da reflektira svijet ovdje i sada.
Moda koja više ne govori o sadašnjosti
„Moda je udarila u strop“, rekao je nedavno Mathieu Blazy. „Vrijeme je da preispita svoj model i smisao postojanja. Luksuz sam po sebi više nije dovoljan.“ Doista, ono što modu razlikuje od puke odjeće jest njezina kulturna težina, moć da stvara narative, da interpretira duh vremena.
No danas, opsjednuta vlastitim arhivima i nostalgijom, moda je izgubila tu sposobnost. Dok svijet prolazi kroz društvene i političke potrese, modna industrija djeluje kao hermetična kapsula u kojoj se tišina prošlosti doživljava kao utočište. Moda koja je nekoć izražavala duh vremena sada živi izvan njega. I dok publika još uvijek sanja o McQueenu i Gallianu, brendovi traže samo, potrošača. I to nema veze je li on troši na novo ili second hand, bitno da se okreće.
Ako je moda nekada bila ogledalo društva, danas se pretvorila u retrovizor.
Arhivi, umjesto izvora inspiracije, postali su zamjena za ideju. A moda koja ponavlja samu sebe prestaje biti živa.
Ipak, dok luksuzni sustav posrće pod težinom vlastite nostalgije, u njegovoj sjeni raste nešto drugo, tiša, ali vitalna scena koja ponovno udiše život prošlosti.
Nova kružna putanja: od second hand scene do kružne estetike
U toj općoj zasićenosti kopijama i referencama, jedan se paralelni fenomen odvija gotovo tiho, a ipak mijenja samu strukturu modne percepcije: rastuća scena second handa. Tržište rabljene odjeće, nekoć percipirano kao alternativni ili nostalgični prostor, danas je postalo jedno od ključnih žarišta estetske i kulturne dinamike.
U fizičkom smislu, odjeća cirkulira više nego ikad: komadi prelaze iz ruke u ruku, iz ormara u arhiv, s platformi poput Vestiaire Collectivea i Vinted-a na društvene mreže, gdje ponovno postaju vizualni sadržaj. No ta cirkulacija nije samo materijalna. U svakom prijenosu, odjeća stječe novo značenje, drugačiji kontekst, drugačiju pripadnost, novu priču. Na taj se način vintage komad više ne definira samo svojom prošlošću, već i mogućnošću reinterpretacije.
U tom procesu pojavljuje se novi kulturni pojam, a to je kružna estetika.
Ako je nekoć kružnost bila sinonim za održivost, danas ona poprima estetsko značenje. Odjeća ne kruži samo kao predmet, već i kao ideja: motiv, silueta ili stil stalno se vraćaju, preoblikovani kroz nove ruke i nove medije. Internet je postao globalni arhiv u kojem se povijest mode neprestano remiksa, a granice između originala i kopije, starog i novog, postaju neuhvatljive.
Kružna estetika tako označava beskrajno recikliranje, ne samo materijala, nego i značenja.
Odjevni predmet više nije linearan, ne pripada samo jednoj epohi ili jednoj osobi; on se vraća, preoblikuje i ponovno upisuje u sadašnjost. Svaki komad, bilo da je riječ o arhivskom Mugleru, nepoznatom komadu s buvljaka ili viralnom TikTok trendu, ulazi u ciklus ponovnog rođenja.
Moda, nekoć usmjerena prema budućnosti, sada kruži unutar vlastitog vremena.
Njezina energija više ne proizlazi iz stvaranja novog, već iz stalne reinterpretacije postojećeg. To možda znači kraj jedne epohe originalnosti, ali i početak nove, one u kojoj se značenje ne iscrpljuje u trenutku premijere, nego se obnavlja svakim novim nošenjem, svakim novim pogledom, svakom novom pričom.
Kružna estetika, dakle, nije znak iscrpljenosti, nego trajanja. Ona svjedoči o modi koja preživljava vlastite cikluse, pronalazeći smisao ne u napretku, već u povratku.
