Pannonian Mermaid zapravo je 37-godišnja Mojca Brenko-Puzak iz Zagreba, čiji je životni stil prožet bajkama, čarolijama i destinacijama koje izgledaju kao da pripadaju nekom drugom svijetu. No, kako sama ističe, shvatila je da može stvoriti vlastitu bajku, bez potrebe za dalekim putovanjima kako bi pronašla nešto posebno. Njezine fotografije djeluju kao da su snimljene u nekoj udaljenoj Skandinaviji, ali sva čarolija krije se ovdje, u Hrvatskoj. Priroda je čudo, a ona je jedna od onih koje to mogu prenijeti kroz vizualnu kulturu. Mojca mi je ispričala kako je ova čarobna priča započela.
Proljeće 2020. bilo je prekretnica u mom životu – tada sam odlučila otvoriti Instagram profil kako bih stvorila digitalnu arhivu za svoj hobi, pletenje i šivanje. Željela sam imati mali kutak na internetu gdje mogu dijeliti ono što stvaram i pronaći ljude sa sličnim interesima. Međutim, pojavio se jedan problem: nije bilo nikoga tko bi me fotografirao u mojim novim vestama i haljinama. Srećom, naslijedila sam ljubav prema fotografiji od oca i godinama se njome bavila, pa su autoportreti postali prirodan nastavak mog dosadašnjeg rada.
Ubrzo sam shvatila kako autoportreti nisu samo praktično rješenje, nego i snažan način izražavanja. Kroz njih sam mogla prenijeti ne samo detalje svojih radova, već i dio svog unutarnjeg svijeta – emocije, stavove i priče koje sam htjela ispričati.
Počela sam pratiti djevojke iz Velike Britanije, Švedske i Finske koje su stvarale autoportrete u prirodi. Njihovi su me prizori isprva činili zavidnom – činilo se da njihovi daleki, prekrasni krajevi imaju više za ponuditi od mog svakodnevnog okoliša. No sve se promijenilo kad sam dobila nekoliko pozitivnih komentara iz inozemstva. Iz njihove perspektive, i ja sam živjela u "dalekom i čarobnom kraju". Tada sam shvatila da ljepota nije stvar mjesta, već pogleda. Počela sam tražiti čaroliju u svakodnevici Zagreba – u grmlju iza zgrade, blatnom puteljku ili parkiralištu uz cestu. Moje fotografije postale su spoj pejzaža i portreta, gdje ljepota raste iz običnog.
Osim toga, željela sam pokazati kako je moguće uz malo truda, vremena i strpljenja izraditi vlastitu odjeću. Proces stvaranja vlastitim rukama ispunjava me snagom i zadovoljstvom, a kroz svoje radove nastojim potaknuti i druge da pokušaju.
U to vrijeme internetom se proširila supkultura poznata kao cottagecore. Taj pokret, poput pastoralne književnosti iz 16. stoljeća, romantizma iz 19. stoljeća ili shabby chica iz 1990-ih, idealizira jednostavan život u skladu s prirodom. Materijali su prirodni – lan, pamuk, vuna – ukrašeni vezenim detaljima, čipkom i drugim tradicionalnim tehnikama. Naglasak je na održivoj modi, ručnom radu i second-hand kupovini, što se savršeno uklopilo u moj već postojeći stil.
Siluete su ženstvene, inspirirane odjećom nižih društvenih slojeva od 18. do ranog 20. stoljeća – udobne haljine, bluze širokih rukava, duge suknje i meki korzeti. S fantasy elementima, taj stil može sezati i dublje u prošlost, do renesanse ili srednjeg vijeka.
Najveću inspiraciju crpim iz folklora, bajki i mitologije, kao i iz umjetničkih djela slikara poput Johna Williama Waterhousea, Caspara Davida Friedricha i Alphonsea Muche. Knjige poput Heidi, Anne od Zelenih zabata i Gospodara prstenova oblikuju moj imaginarij, a vizualnu estetiku nadopunjuju povijesne i fantastične serije i filmovi (Ponos i predrasude, Picnic at Hanging Rock, The Witch, Outlander, Poldark), pa čak i videoigre (Witcher, Skyrim).
Putovanja i nova mjesta obogaćuju moj rad, ali ono što mi je najvažnije jest pokazati sebi i drugima da je ljepota prisutna svuda – potrebno ju je samo vidjeti. Moj najveći užitak je stvaranje magične fotografije na naizgled običnoj lokaciji, jer svijet oko nas krije čuda čak i na najneočekivanijim mjestima.
