Dženi je predraga osoba, pozitivna i vesela, pršti iz nje neka fora energija. U razgovoru se osjeti lepršava, karakterna razigranost, pa kad smo nedavno sjele u Kavanu Kavkaz (tamo su i njezine lutke, kreacije, modni oblici), rekla mi je – ajmo napraviti neki drugačiji intervju, da ne bude sasvim klasičan, običan. OK, rekla sam, ti si prava osoba za to, pa mi je zapravo pričala vlastite stavove, misli, razmišljanja i emocije. Ovo je raj naš kreativan razgovor koji smo vodile uz mineralnu, povjetarac i ugođaj jednog od najljepših zagrebačkih prostora. Ona je btw potpisala uniforme i za konobare u Kavkazu. Neki je dan otvorila izložbu – 'Dženin kabinet čuda' u Galeriji Kranjčar. Povod - 40 godina ulaska u ULUPUH.
Dženisa tako razmišlja:
U društvu u kojemu živimo, tamo gdje moramo ući u neke okvire, poslušna sam. No tamo gdje to nikoga ne ugrožava, tu sam neposlušna, jer sam to ja. Naravno da svi mi u društvu u kojemu radimo, odrastamo, radimo, moramo se pridržavati nekih pravila.
Silno pazim time da nikoga ne povrijedim. Međutim, tamo gdje si mogu dati oduška, jer mislim da si svaki čovjek može dati oduška u nekim takozvanim normalnim okvirima, u tim okvirima ja volim sebe izmaknuti iz te jedne ravne crte, pa otići na one amplitude, neke male ekstreme.
To su izlasci iz neke kolotečine, u tim izlascima je ustvari čar života, izlasci iz comfort zone.
Ne tražim ja od sebe neke ludorije, možda mi se to dogodi da nisam svjesna.
Josip Joško Tešija u kreaciji Đeni / foto: Juraj Vuglač
Na primjer volim izmisliti nove riječi, ponekad mi suprug veli Dženi, jel ti znaš da ti glasno sa sobom razgovaraš. A ja velim, pa dobro je čuti sugovornika. Nekad se naljutim, pa to glasno izrazim.
To je dijete u meni, društvo nas uštoglji. To što ja djelujem infantilno dolazi s godinama, jer biti infantilan je i na neki način privilegija koju si ti dopustiš jer mnogi ljudi su možda infantilniji, a ne usude se to pokazati.
S vremenom nas prekriju ti teški slojevi života, ta neka ružna događanja, neugodna druženja. No, godine ti daju jednu vrstu samopouzdanja, a moje godine okruglo 70 mi to dopuštaju da ja budem djetinjasta ako mi to na neki način paše.
Jako velika većina negativnih, loših stvari koje se događaju zapravo proizlazi iz pukog nekog nesporazuma.
Jer, ljudi jedni druge sve manje slušaju, što onaj drugi kaže. Ljudi su sve više orijentirani na sebe i sve više slušaju sami sebe, umjesto sugovornika ili druge ljude. Umjesto da rade obrnuto.
Jer, govor drugih ljudi ti jako puno kaže i to je ono gdje bismo mogli izbjeći mnogo sukoba i nesporazuma. Čisti, banalni, bezvezni nesporazum među ljudima.
Moj posao uključuje maštu, ali i skupljanje raznih vještina i znanja.
No, može biti neka ideja koju pokupim okolo. Na primjer, neki dan je netko pričao kako koristi papar u kuhanju – onda sam si ja mislila, joj da imam neku predstavu koju mogu zapapriti.
To se onda razvija u raznim smjerovima, onda su kočnice te koje me zaustave. Jer tim u kazalištu ima svoja pravila. Moraš biti dio tima, ako si dovoljno snažan možda se i nametnuti, uz obrazloženje.
Umjetnost je emocija, nema jedno bez drugog.
U koroni, u prisilnoj osamljenosti, shvatila sam da moram nešto raditi, jer ću puknuti k'o balon. I kako sam u svojoj biti tip hrčka, koji skuplja, koji smatra da će sve iskoristiti, odlučila sam napraviti nešto od toga svega.
I onda sam si rekla, pošto imam polupanog stakla – od potresa - počela sam to čistiti, u tom raščišćavanju mi se zgušnjavala moja ideja. Idem napraviti samo od onoga što imam. Velika većina je od toga po ormarima ili puknutih stakla.
Ja sam veliki ljubitelj baroka i rokokoa, sjetila sam se tih kabineta čuda. To su bili zapravo preteče muzeja, jer kad su Evropljani u renesansi krenuli otkrivati svjetove, bogati ljudi su pritom otkrivali neobične predmete i stavljali ih u te neke svoje sobe – tako su nastali kabineti čuda.
Ove godine imam dvije velike obljetnice - 40 godina Ulupuha, mojih 70 godina.
No, ovogodišnji je rođendan prošao tužno – par dana prije umrla mi je mama, pa sam njoj posvetila dio izložbe. Ona je čarobno pjevala, nikad se nije školovala za pjevačicu, no često nam je pjevala, od sevdaha i arija do starih talijanskih i španjolskih pjesama. Bila je fini topli mekani alt. Jedna od soba na izložbi bit će – pjevačka.
Ostalo su moje male lutke na platnima – radim od otpada, tema je kasna renesansa, rani barok, Moliere, Luj XIV. Ima još jedna obljetnica – ove je godine 400 godina obljetnica rođenja Moliera.
Dženisa Pecotić radi ili je radila kostime za balete, opere, dječje predstave za HNK Zagreb, HNK Osijek, HNK Rijeka, HNK Split, HNK Varaždin, Dubrovačke ljetne igre, Žar Ptica, ZKM…
FOTO: JURAJ VUGLAČ
Dio radova:
Edina Pličanić / Labuđe jezero // foto: arhiva HNK Saša Novković
Dama s kamelijama // Milka Hribar-Bartolović, Natasa Sedmakov i Tihana Trupeljak-Bujanić // foto: arhiva HNK Saša Novković
Don Quijote / Yuka Ebihara, George Stanciu // foto: arhiva HNK Saša Novković
Žar Ptica, Pustolovine baruna Münchhausena
Šibenik, Napokon orkestar
Nagrađena kostimografija Nagrade hrvatskog glumišta 2019.- Žar Ptica, Tonček i Točkica
