Ovo je serijal tekstova koji su zapravo nastali iz jednog intervjua s Emilom, no ispostavilo se da će bolje funkcionirati ovako, u nastavcima. Zapravo je to predstavljanje djelića naše suvremene art scene i rada KIC-a. Ujedno je tu kao neki dnevnik događanja, začinjen njegovim stavovima, idejama i sjećanjima. Ovo je 4. tema, 3. je ovdje, 2. je ovdje, a 1. je ovdje.
Smatram da je umjetnost i kultura nepobitan dokaz naše civiliziranosti i želje za napretkom, razvojem u svim smjerovima postojanja. Fascinira da je klasična umjetnost od Egipta do Atene i Rima ustvari proizvod duboko nepravednih društava, ušminkanih robovlasničkih zajednica, ustvari. Od špilja Altamire i Lescauxa do danas ustvari se vrti jedan te ista priča, čovjek i izražavanje neke njegove spoznajne muke ili dileme i kako isto smjestiti u kontekst neke zajednice. Umjetnost je ustvari kao neko slijepo crijevo civilizacije, tek kad pukne ili se upali ukazuje da nešto treba liječiti. Takve kritičke ili društveno odgovorne umjetnosti neće biti u iskopinama Rima, Atene i Luxora, al ima je, onako stidljivo od realizam 19. st. pa naovamo.
Mi se tome divimo, držimo to važnim, tome gradimo muzeje, to kupujemo i to nas oblikuje. Dakle, vraški nam je stalo do toga i želimo to sačuvati jer je dio našeg identiteta koji nas razlikuje od drugih ili na nekom širem krugu približava većim zajednicama. Ne zalazeći sada u sadržaj koji se nalazi u zgradama, institucijama, muzejima ili ustanovama, koje mogu profilirati neki historijski narativ kroz manipulaciju istim ili forsiranjem određenih formi i sužavanjem kruga tema kao što se često desi u totalitarizmu ili diktatorskim režimima. Onda tu imate u javnosti dvije struje jedan koja radi umjetnost iz straha od vođe i to je strašno dosadno i jednodimenzionalni i na koncu nemaštovito, to su diktature.
Imate umjetnost koja radi iz ljubavi prema vođi ili poretku radi neke vrste uspješne masovne hipnoze koju sustav odašilje, to je onda totalitarizam, e toga u razblaženim, gotovo neprimjetnim oblicima ima u svim demokratskim zemljama. Pogledajte Srbiju danas, ili Hrvatski u doba Franje, pa zagrebimo u umjetničku scenu, nađimo one koji pružaju otpor hipnozi ili koji se ne boje, takvi su zanimljivi , no nema garancije da će lako ući u povijest.
E sad, unutar te civiliziranosti, mi se kroz različite sustave i ideološke postavke društva organiziramo i profiliramo, pa su onda neki muzeji ili ideološki diskursi skloni jednim narativima koji im odgovaraju koji se najčešće razlikuju od nacije do nacije.
Zar nisu radovi nastali u NDH i nacističkoj Njemačkoj ili fašističkoj Italiji nisu umjetnost i svjedočanstvo vremena? Jesu li su to samo beživotni historijski artefakti ili imaju dodatnu vrijednost kao umjetničko djelo? ustvari kakvo je uopće i kako procjenjivati neki historijsko djelo koje dolazi iz vremena kada su, dokazati se lako dade, ljudska prava i moral bili na niskim granama.
Kršić, davanje motivima svakodnevnice onaj pravi kadar, nalaženje značajnog i simboličnog u svakodnevnim motivima
Divimo se egipatskoj umjetnosti, a radilo se o strogo klasnome društvu i robovlasničkome odnos naspram drugih, koji je onda etički ispravan pristup tim radovima? Pa valjda bi ih trebalo uništiti jer su spomenici ropstvu, masovnoj hipnozi strahom od nepoznatog i estetizaciji neznanja i potlačenosti.
Kovač, post skulptura kao sažimanje prethodnica društveno odgovornog pristupa umjetnosti
Zagrebati u te historijske narative koje zgusnuti u umjetnički prikaz postavljanja pitanja, otvaraju neke etičke dileme koje sebi društva postavljaju je zdrav način pogleda na čovjeka kao nesavršeno i isključivo biće. Uzmite nacionalizam, skup ideja koji posebnost jedne nacije ili grupe uzima kao načelo kojim se mjeri druge, a uvijek i redovito s pozicije mi bolji, a oni lošiji, već zvuči glupo i neodrživo, al je politički i društveno relevantno, funkcionira dan danas, a totalna fabricirana glupost.
Revizionizam (izvrtanje povijesnih činjenica), anti kolonijalizama (borba za suverenost teritorija čijom pljačkom je sagrađeno blagostanje dobrog dijela Europe), ideološki dekolonijalizam (otrežnjenje od sna da u komunizam nećemo ni kroz socijalizam, ni uz pomoć SSSR), sve to se raspalo, duh je iz boce izišao. Srušeni su mnogi spomenici u zemalja socijalističkog lagera, bojom uništeni spomenici do tada ponosnim osvajačima i kolonizatorima.
Javne ustanove ili javna plastika složen je organizam ili proizvod nekoga društva koje zrcale i duh toga društva koji kroz politički sustav poznat kao parlamentarna demokracija liberalnog tipa nastoji se razvijati u skladu s glasovima potlačenih koji se nekada jače, a nekada tiše čuju.
Vesović, kolaži izgubljenih prilika i testamenti neizrečenih zamjerki
Kako ustvari postaviti održive spomenika vojskovođama? Npr. uz javne spomenike velikim predvoditeljima masovnih pokolja imate i komentar vezan na mrtve koji su u tim bitkama stradali s obje strane. Atomska bomba na Hirošimu i Nagasaki najveći je ratni masovni zločin moderne civilizacije, no o tome se tek godinama nakon zločina počelo otvorenije pričati i široj javnosti.
Ta ista bomba je možda ustvari samo skratila rat za nekoliko mjeseci, možda nije bila nužna, da se baš na takav način time spriječi zlo fašizma, nacizma ili japanskog carizma tj. svih satelita tih nacija koje su hipnotizirane svojom vrijednošću i posebnošću to pretvorile u načelo superiornosti.
Opet, gledajmo da je tako možda spriječeno veće, pa kroz takvo očište možemo gledati i bombardiranje Beograda u ožujku 1999. godine, naprimjer, zaustavljen je pokolj na Kosovu, a nekoliko ciljanih zgrada i nekoliko kolateralnih žrtava su cijena, uz par civilnih struktura bitnih za funkcioniranje svakodnevnog života je uništeno.
Umjetnost ili umjetnik koji je u stanju izraziti takve dileme ili stanja, iz osobnog iskustva ili geneze osobnog stila koji traži prikladnu formu u kojoj će smjestiti rad koji će se lako i brzo komunicirati, neki nazovimo to esej od 10.000 riječi koji pročitate jednim pogledom, u pola sekunde, za takvima ili takvom tragam.
Kelčec, talent kapitaliziran i sažet u nekoliko ključnih fotografija ikonične vrijednost ''mission accomplished''
Kako ljudima objasniti ili približiti umjetnost i oni koji ju rade? Organiziram razgovore s umjetnicima nakon otvorenja izložaba.
Posjetiocima se nastoji pružiti više od svakoga izlagača, nije dovoljno ako samo popijemo piće i vidimo tri poznanika na otvoreniju, to je društveni događaja, da sigurno je, no jednim dijelom mora biti i prilika za razotkrivanje. Želim time maknuti sa stvaranja neku aureolu posebnosti, skinuti umjetnost s pijedestala, jer u načelu i to je posao, malo drugačiji, naizgled zabavan, no ipak neka vrsta svakodnevnog posla.
Svatko može razgovarati s umjetnikom, postaviti pitanje, i vidjeti zašto je i kako baš to tako napravio, demistificirati rad, otkriti čovjeka iza umjetnika. Najbolji komentar iz publike je: ''kroz razgovor sam shvatila da i ja to mogu''.
Nika Vrbica, kako vratiti dostojanstvo oderanim i isluženi životinjskim tepisima, održiv razvoj kao dio kreativnog logaritma
Naime, čujete iz prve ruke koji je bio razvojni put, kakva je bila obitelj, kako je u stvari nekad nekome jednostavno raditi i stvarati, koliko je to nekad opušteno, a koliko je opet nekom drugom to jedna svojevrsna kreativna muka, za koju nekad imaš dojam da bi najbolje bilo da je krenuo ili krenula raditi nešto drugo u životu.
Martina Menegon iz Austrije, digitalna osobnost u beskonačnoj i uvijek novoj interakciji sa samom sobom
No, u toj muci ili radosti, i jedan i drugi nekako ostaju u umjetnosti, čak i ako je to neki oblik sadomazohizma radi sebe samoga, opet je nekako plemenit. Na koncu proizvodi civilizirani proizvod, nije eksplozivna naprava.
Umjetnik kao zvijezda?
Ali taj star sistem je oduvijek postojao, sistem zvijezda ništa je drugo nego preslikana potreba da se ti u nekome ogledaš i da ti netko bude uzor. Rekao bi da je taj star sistem prisutan duboko u našim genima.
To je ta želja da ti jednostavno budeš vođen, da dio odgovornosti za svoj život stavljaš u neke tuđe ruke, bilo to političko ili društveno vodstvo, u nekom aktivističkom smjeru. Ili onom umjetničkom, u koje se uzdaš. Ili glazbenom, koje ti nekako odgovara po tvom unutarnjem stanju. To je odraz ljudske potrebe za pripadnošću ili s druge strane za vrijeđanjem tj. postavljanjem sebe iznad drugih, u slučaju u kojem su neki za tebe anti zvijezde, pa ti se recimo , gade, pa ti dominiraš nad njima vrijeđajući ih, a ustvari vrijeđaš sve što oni predstavljaju, sav svjetonazor koji promoviraju.
Čuveljak, umjetnički eksperiment iskusnog reportera potrage za smislom napuštenih predmeta i objekata
Nova sezona u KIC-u
Ostalo nam je još predstaviti javnosti dio radova koji je došao s javnog poziva iz 2022.
Javni je poziv jedna zanimljiva priča o kojemu mogu ispričati iz prve ruke. Naime, tu je zavladala jedna fama kako postoje genijalni umjetnici koji nikada neće doći do prostora za izlaganje ili prezentaciju svoga rada u javnim ustanovama jer zli kustosi ili zli voditelji ustanova njima ne daju da se oni realiziraju, nego se tu sve odvija po babama i stričevima.
No, to nije potpuna istina.
To ističem na osnovu iskustva koje smo radili s javnim natječajem, za koju sam napravio digitalnu kampanja , 'Iznenadna sila koja dolazi i rješava sve'. Javio se jedan određeni broj radova koji je bio dobar, i sve što je bilo dobro to smo mi i odabrali.
Reinhart/Widrich iz Austrije, deformacije u stvarnom vremenu kroz digitalnu tehnologiju
No, nisam baš sasvim oduševljen svime što smo odabrali. Činjenica je da je zapravo veći dio radova, recimo 5/4, potpuno promašilo temu. Iako sam i u tekstu javnog poziva i u kampanji pojasnio i suzio prostor na koji treba odgovoriti radovima i ponudi određeni najširi mogući estetski ključ.
Boris Kuk iz BožeSačuvaj nostalgija i redizajn bezvrijednosti nama tako dragog vremena
Rješenje je ustvari kombinacija javnog poziva i kustoskog odabira, neki hibridni mehanizam, tako nekako bi se ostvarila neka pravednost na umjetničkoj sceni.
Ako su javni pozivi onda neka budu ciljani, maksimalno suženi u tematici, jer na koncu javni resursi pripadaju svima, a opet unutar njih traži se i neka profiliranost.
Nisu sve galerije biti iste, niti to trebaju biti. Ima rješenja, samo je pitanje provedbe, nije sustav loš, nego su ljudi lijeni i politika stalno petlja prste, a oni se mijenjaju svako mali i dolaze novi, neupućeni, pa ih morate educirati ako ustvari funkcionira raspodjela umjetničke i izlagačke pravde.
Gradski/Marin/Poljak, tri umjetnice jedan te isti motiv, tri doživljaja običnog računa za kupnju
Mnogi umjetnici znaju da je njihov talent roba na tržištu, no što kad nemaju ni svijest o tome, pa shodno ni kanale samopromocije, što kad je to primjerice majka dvoje djece, pa nekada u pauzi između 6. i 7. godine djeteta, kad je suprug preuzeo više odgovornosti, ona napravila dva ciklusa skulptura koji su sjajni, a onda je dalje opet morala brinuti o djeci.
A što je s onima koji nikada neće prići javnom pozivu ili na primjer nemaju vjere u sustav? Uvijek ćete naći takve, kojima nije stalo do toga niti se žele na taj način educirati, kako sebe pretvoriti u proizvod. A i javni pozivu su složeni, treba vam najmanje fakultetska diploma da ih u sadržaju razumijete.
Tu onda ima smisla taj kustoski koncept u kojem vi birate, savjetujete, i vodite projekt do realizacije. Takav rad i čovjek iza takve umjetnosti je zanimljiv, ima priču sa sobom i u sebi, rad je samo medij onda. To je ta socijalna skulptura koja je umjetnost samo po svome životu o čemu Beuys priča. To je ta ljubav ili barem poštivanje za zajednicu u kojoj živote i želite joj dati vidljivost.
Andrea Dramičanin i Mića Stajčić iz Beograda, prikazi života suvremene Srbije kroz posredne likove
Javna bi ustanova trebala misliti i na takve.
Da, javni poziv može, no ipak treba biti oprezan, može se dogoditi svašta, da se baci jako puno energije, a da se ne dobije ništa.
I treba misliti jednostavno - da u tom nekom procesu pokušaja dopiranja do svih ipak postoji mjesto, ladica u koju treba smjestiti one koji do javnog poziva nikada neće doći iz raznih razloga i okolnosti, a poglavito u regionalnom ili međunarodnome kontekstu.
Samir, istovjetnosti ljudi i biljaka kao testament prirode njenom mučitelju
Pratim scenu, idem na manifestacije, ne baš opsesivno jer ne treba tome robovati, vezivati se previše za ljude ako nije potrebno, jer ipak imam neku odgovornost kao kustos koju ne bi htio da se percipira kao moć.
Gledam, čitam, nastojim iz svog tog bijelog šuma izdvojiti neku bas liniju koja me zanima, pa onda na tu bas liniju dodati gitaru pa bubanj, pa eventualno klavijature. Pa stvoriti neku kompoziciju koja je u stvari - sezona.
Smuk, kolinje kao primjer održivog razvoja, kada umere običaj gdje će selo?
Kao javna ustanova, imamo neke uvjete kod formiranja programa - ne mogu biti svi ženski ili muški umjetnici ako nije baš takav koncept. Ne mogu svi biti ni jako mladi ni jako stari. Postoje neki kriteriji, smjernice koje osnivač i vlasnik, Grad Zagreb ili bilo koja lokalna sredina postavlja ne bi li široko zahvatila i osigurala kvalitetu. Unutar toga treba profilirati neku prepoznatljivu liniju galerije, a da sve ipak bude jedna 'pjesma' ili 'album'. Iz raznolikosti treba stvoriti prepoznatljivi stil, estetski odjek koji galerija ostavlja u zajednici.
Đurđević, jednostavni radovi s kodiranim mudrostima egzistencije
Za narednu sezonu smo pripremili autore i koncepte radova temeljem onih iskustava koja su se kroz godine rada pokazale zanimljivima. Svaka galerija ima svoju neku specifičnu arhitekturu unutar koje se nalazi. Bila to arhitektura kvarta, ulice ili same zgrade. Mi smo na katu, odatle i ime Galerija na katu.
Spindler, dokument u kojem vrijeme ne liječi sve rane, no ipak radi most k sunčanijim danima
I nekako se za nas pokazalo da su najbolje prihvaćeni radovi koji nisu vezani isključivo za zid, nego su volumeni u prostoru, instalacije, skulpture, intervencije. Nije to ništa novo, galerijski je prostor oduvijek mjesto brze izmjena ideja, nanovog izmišljanja i promišljanja što izložiti i što reći.
U tom smjeru mi se čini da je ambijentalni pristup, s instalacijama, skulpturama, projekcijama svih vrsta i oblikovanjem zvuka dobar put koji posjetiocu, kada je već odabrao popeti se po 30-tak stepenica, može dati neko drugačije iskustvo od urbanog ritma zvuka grada iz kojega dolazi na naš kat. Dobar je komentar jednog posjetioca: ''kad sam se popela gore, k'o da sam u drugi svijet ušla, prehitilo me''.
