Što mislite o crvenoj? Opojna, strastvena, izaziva, daje nadu, privlači, odbija, zastrašuje? Svatko ima svoj odgovor, ideju, odnos prema crvenoj zaslužuje posebnu pažnju. Za mene je ona strast, početak, pozitiva, idemo u akciju. I kostimografkinja Dženisa Pecotić i art model Josip Joško Tešija imaju 'red' formulu – nedavno su u Galeriji Kranjčar imali mali foto-session, istražili crvenu fazu. Nakon toga našli smo se u Kavkazu, predivnom domu fine kave i kazališnih priča. Bila su tu zanimljiva verbalna djelovanja, put mislima, otkrivanje... Ovdje se ujedno vidi Joškova ljubav prema utjelovljenju ideje umjetnika, ali i Dženina strast prema materijalima, tekstilu, oblikovanju.
Dženi: Crvena boja je zapravo konglomerat simbolike i znakovlja, to je jedna velika priča, posebno zato što ona u svakom djelu svijeta znači nešto drugo. Možemo je svesti na jedno pravilo koje vrijedi svuda - crvena boja je boja života, boja krvi. A bez krvi nema života. Kad je analiziraš, po količini asocijacija koje izaziva, očito da je ona u stvari i boja moći, vlasti. Dakle, bez crvene se ne može, moraš je negdje, nekako spomenuti.
Joško: Daje ti neku snagu ta crvena, osjećaš se moćno, nije slučajno da ima ključno mjesto u religiji. Osjetiš neko blaženstvo.
Dženi: Ono što se meni jako sviđa, primjerice u doba renesanse, kad gledamo razne slike Djevice Marije, po čemu je ta crvena tipična – ona je uvijek iznutra, donja haljina je uvijek crvena, ona znači život. Gornji plašt je plavi, koji skriva život.
Darovan nam je život
Joško: Kod Djevice Marije uvijek su naglašeni crveni obrazi, crvene usne, ona nam time želi poručiti da smo mi sretni na tome što nam je darovan život. To je kršćanstvo.
Dženi: Osim toga, tu je još jedna druga priča, mogli bismo je nazvati alkemičarskom. Kako se miješaju crveni tonovi, koja su značenja kad je malo tamnija, pa malo svjetlija, pa kad u njoj prepoznaješ više žute ili plave. Kad ona ide u neki mrak s tom plavom bojom. Ili kad stavljaš žuto pa se ona pretvara u cinober. Pa i taj cinober opet dobiva svoje značenje. Crvena boja je čudo.
Joško: Ja sam tada prvi puta u životu obukao sve crveno. Bila je to kao tuba, osjećao sam se kao u čahuri. Iz crne, sive, i bijele koje su mi svakodnevne, najednom sam uskrsnuo u crvenoj čahuri. U trenutku snimanja, fasciniralo me kako je to Đeni vadila iz tog čarobnog kufera, nikad kraja, evo još jedan detalj, a ja si mislim pa odakle njoj sve te ideje, kako ona sve to kombinira...
Crvena je boja života
Dženi: A znaš zašto, opet je vrlo jednostavno obrazloženje, toliko nam je na dlanu i toliko je jednostavno da ga možda nismo ni svjesni. Zato što je crvena boja života. Crvena kod svakoga budi sasvim različite asocijacije i to je isto jako dobro. Od recimo plemena Masai pa do Egipta, svatko vidi svoju priču, što je vrlo interesantno.
Joško: Dodao bih i daleki Japan, svaka kultura ima svoju asocijaciju.
Dženi: Moram zahvaliti i Juraju Vuglaču jer njegova je ideja bila da ti Josipe odjeneš crveno.
Joško: Ovo je jedan mali uvod u projekt koji ćemo uskoro ostvariti, prva faza. Fotografije koje je napravila Đeni su sjajne, ambijent je bio divan, zahvaljujemo Elviri na prostoru i suradnji.
Sakupljaš, pa čistiš
Dženi: Uskoro će biti dvije godine od moje izložbe u Galeriji Kranjčar... Zapravo nisam je nazvala izložbom jer je to bio skup nekih emocija koje sam morala jednostavno iz sebe izbaciti van. Pravom izložbom sam doživljavala nešto drugo. A to ću i napraviti jednog dana, sukus svega. Kad ideš iz mnoštva onoga što u svom životu skupljaš, pa kad to počneš čistiti. To je moment u životu u kojemu ostaje samo jedan trag, jedan rez, što god to bilo... I to je zapravo sukus onoga što nazivamo dobrom izložbom. Meni se čini da smo mi s ovime zapravo napravili jedan potez kistom, umočenim u crvenu boju. To je po meni ono što je najbliže tom sukusu svega što svaki umjetnik svjesno ili nesvjesno u svom životu priželjkuje.
Joško: Moram sada reći nešto, ja sam uistinu muza. Počašćen sam od Dženi i Svemira, da sam inspiracija i muza. I kad sam ušao u tu crvenu čahuru, osjetio sam takvu nježnost, do suza. Savladavao sam se... Prvo počneš od sebe, od kud si doša, di si, s kim si. Ne mogu opisati koliko sam ja počašćen.
Što je to muza?
Dženi: Naime, što Joško osjeća kad kaže da je muza... On osjeća jednu bitnu stvar koja se ovdje u našem projektiću, jer nije gotov pa kažem projektiću, a to je naša ljubav prema njemu. I to je doslovno jedan ekstrakt ljubavi koji mi, koji se nazivamo primjenjenim i likovnim umjetnicima, osjećamo prema njegovom liku i djelu. On je izvor inspiracije.
Joško: Meni je čast da me Midikenn proglasio art modelom, to je moja najveća i najvažnija titula. To je najviše priznala i prihvatila Ana Lendvaj. Ima jedna rečenica koju je napisala – 'Samo art model može biti u susretu života i smrti u jednoj fotografiji - . Mislim da sam puno napravio i da mogu još. I neka se ispred mene podari život i još puno suradnji. I najiskrenije ću reći, sve ponude koje sam dobio, došle su spontano, stalno mi dolaze ponude i poruke... Također, jako sam ponosan što moj rad prati i Diana Pernet, modna spisateljica, koja me jako poštuje.
Lice postaje mnogoznačno
Dženi: Ono što je presudno u ovoj priči, kod Joška i crvene, da je nijansa na najljepši, najinspirativniji mogući način, istaknula njegov portret, njegovo lice. Njegovo lice je postalo tako mnogoznačno s ovom crvenom, kao da je crvena rekla, e sada ću iz tebe izvući sve, i ono instinktivno i podsvjesno i svjesno.
Joško: I to sunce nam je došlo, te zrake koje je Dženi onda hvatala na mom licu. Bili oblaci, a najednom evo ga, sunce.
Dženi: Taj dašak sunca koji je padao na crvenu boju pretvorio ju je u cinober. To je pak opet nešto fantastično, spoj crvenog i žutog. Što je sunce, žuto, narančasto, sve se najednom pomiješalo u jedan fantastičan koktel.
Plemenski vrač, biće, ratnik...
Joško: Fascinira me taj materijal, ugodan, a onda te ogrlice, koje su od nikla obojane u srebro. Najednom kao sam postao plemenski vrač, biće, ratnik... Dženi prati povijest odijevanja i etnologiju, a ona je osnova svega. Ljudi danima rade nešto rukama, muče se da bi sakupili te elemente, koralje, detalje, skupili čipku, svilu... I onda stvaraju danima da traje stotinama godina, da bude efektno, drugačije. Pa to predivno ruho stavljaju u te škrinje, slažu, njeguju, umataju u papir, da se to očuva. Fascinira me Etnografski muzej, mogao bih u njemu - živjeti.
