Alexander McQueen bio je vizionar koji je pomicao granice mode, pretvarajući pistu u kazališnu pozornicu, a odjeću u medij za izražavanje dubokih emocija, društvenih poruka i unutarnjih psiholoških stanja. Ne možemo promatrati modu samo kao sredstvo uljepšavanja. Ona je mnogo više od toga – može biti introspektivna, sirova, emotivna. Kroz modu istražujemo vlastite identitete, skrivamo i otkrivamo dijelove sebe, igramo uloge i gradimo priče. McQueen nas je podsjetio da tamna strana ljudskosti nije nešto čega se treba bojati, već nešto što treba razumjeti i izraziti.
Njegov rad nadilazio je estetiku – bio je duboko introspektivan, često mračan, ali uvijek impresivno moćan.
Alexander McQueen s lubanjom i cigaretama, Tim Walker, 2009. - hommage Josip Joško Tešija (Fotografija Juraj Vuglač, suradnica Milena Ćulibrk iz TOP Parfumerija)
Fotograf Tim Walker otkrio je kako je nastala slavna fotografija Alexandera McQueena s lubanjom i cigaretama - radi se o utjecajnom umjetničkom radu.
"Nikada ne bih nametao nešto osobi koju portretiram," rekao je za medije Walker. "Portret Alexandera McQueena bio je jedan od prvih koji me tome zaista naučio. Imao sam vrlo specifičnu ideju o njemu. Andy Hillman, londonski scenograf, izradio je leptir-mašnu od kostiju i lubanju koja je trebala stati na njegovu glavu, stvarajući efekt križa i lubanje. No, McQueen je stigao i odmah rekao: ‘Ne nosim tu lubanju na glavi. Nema šanse.‘"
Ipak, McQueen se osmah pobunio: "Neću to nositi, ali volim lubanju i volim pušiti. Ovo je način na koji to treba biti." Tada je izvadio cigarete, stavio jednu u usta, drugu u lubanju, zauzeo pozu i rekao: "To je ta slika."
Walker je shvatio da je upravo ta spontanost ono što je portret učinilo vrijednim. "Na neki način, to je bio dar, jer ta bi fotografija bila besmislena da je samo slijedio moju ideju – ništa ne bismo saznali o njemu. Ali on je zapalio cigaretu, stavio jednu u lubanju, prislonio prst na usne i pogledao u kameru."
Ova fotografija dobila je dodatno značenje jer je McQueen preminuo samo dva tjedna kasnije. "Postala je, na neki način, memento mori jednog velikog talenta. No, čak i da je još uvijek živ, kroz tu sliku zaista vidite njegove emocije."
Teatralnost revija i moda kao performans
McQueenove revije bile su spektakli koji su prenosili snažne narative. Od kultne kolekcije Highland Rape (1995.), u kojoj je tematizirao britansku kolonizaciju Škotske, do fascinantnog finala kolekcije No. 13 (1999.), kada je Shalom Harlow na pisti nosila haljinu redirajniranu pred publikom – ogromne robotske ruke špricale su njezinu tkaninu. Svaki je show tako bio hibrid umjetnosti, mode i kazališta, a ujedno je revijama autor komentirao, gotovo najavljivao novo vrijeme u kojemu digitalno osvaja ljudskost te ga do neke granice prevladava.
Njegova posljednja kolekcija, Plato’s Atlantis (2010.), predviđala je budućnost u kojoj će ljudi mutirati kako bi preživjeli klimatske promjene – kroz futurističke siluete i nevjerojatne armadillo čizme koje su postale legendarne. Poput modnog futuriste, on je razumio nove tendencije u društvu te ih prevodio u oblikovanje odjeće.
Njegova estetika, ekstremno realistična, često bi otkrivala kontraste: ljepotu i ružnoću, moć i ranjivost, život i smrt. Revije su bile oblik pripovijedanja u kojem je istraživao tamne dubine ljudske psihe, dok je istovremeno redefinirao modni dizajn.
Majstorstvo krojenja i skulpturalna forma odjeće
McQueen je bio jedan od rijetkih dizajnera koji je bio super vješt u krojenju, stoga se mogao igrati i koristiti te vještine na radikalan način. Njegovi sakoi s izuzetno naglašenim ramenima i strukom oblikovali su arhetipsku figuru ratnice, dok su viktorijanski korzeti, dramatične krinoline i besprijekorno krojene suknje stvarale siluete koje su bile istovremeno opresivne, ali i oslobađajuće.
Njegova odjeća nikada nije bila samo vizualni show – ona je imala konceptualnu težinu. U kolekciji Voss (2001.), modeli su bili zatvoreni u staklenu kutiju, evocirajući osjećaj klaustrofobije i društvenih ograničenja. McQueen je kroz kroj i konstrukciju odjeće istraživao granice tijela i kako se ono može preoblikovati kroz modu. Ljudi su na njegovim revijama bili u šoku, izazvani, ponekad i revoltirani, šokirani, no autor je "samo" time analizirao društvo i ono što jesmo. Zato je njegov komentar kroz umjetnost odijevanja bio značajan, osoban.
Moda kao ogledalo društva i osobnih stanja
McQueen je u svojim kolekcijama često komentirao društvena pitanja, bilo da se radilo o feminizmu, smrti, kolonijalizmu ili ekologiji. Njegova odjeća često je bila i politički obojena, vrlo emotivna. Često je crpio inspiraciju iz vlastitih unutarnjih borbi, stvarajući kolekcije koje su bile ogledalo njegovog unutarnjeg stanja – od tame i boli do ljepote i snage.
Odjeća kao maska – identitet i skrivanje iza tkanine
McQueen je razumio moć odjeće kao sredstva transformacije. Njegovi komadi nisu bili samo odjevni predmeti – oni su postajali oklop, zaštita, alat za izražavanje različitih uloga i identiteta. Kroz modu je istraživao kako se ljudi skrivaju iza tkanine, koristeći je kao način kontroliranja vlastite percepcije u svijetu.
Psihološka slojevitost mode
Ljudska psiha je kompleksna – u njoj se isprepliću svjetlost i tama, ljepota i bol, snaga i ranjivost. McQueen je razumio da moda može biti ogledalo te često i dramatične, vrlo intimne, duboke dualnosti koju svatko od nas nosi u sebi te se s njome suočavamo na vlastiti, autentičan način. Njegove kreacije često su istraživale mračnije aspekte ljudskog postojanja, ali to nije značilo da su one bile ružne ili odbojne. Naprotiv, čak i u svojoj brutalnosti, njegova moda zračila je neobičnom, uzvišenom ljepotom. On je iz boli stvorio ljepotu, pronašao u njoj nešto božansko, nešto što nadilazi okvire, a istovremeno je građeno od našeg emotivnog tkiva.
Moda kao vizualizacija nesvjesnog
Duboko emotivni modni umjetnici osjećaju te nijanse ljudske psihe na razini koja može šokirati promatrača. Njihova intuicija ih vodi prema neizgovorenim stanjima svijesti – prema onome što često osjećamo, ali ne možemo objasniti riječima. Kada takve emocije pretoče u odjevni predmet, siluetu ili scenografiju revije, ono što je ranije bilo apstraktno odjednom postaje opipljivo i razumljivo.
McQueenove kolekcije bile su upravo to – materijalizacija emocija. Kroz raskošne konstrukcije, dramatične krojeve i teatralne prezentacije, prikazivao je ono što se često gura u podsvijest: strah od smrti, čežnju za moći, borbu s unutarnjim demonima, ljepotu u prolaznosti i destrukciji.
Tamna strana mode kao dio ljudskosti
Kada vidimo modni komad koji nas zbuni, šokira ili uznemiri, možda je to zato što nam otkriva istinu koju inače ne želimo vidjeti. Moda tada prestaje biti samo odjeća – postaje poruka, osjećaj, ogledalo naše psihe. A genijalac McQueen razumio je to savršeno.
