U domaćem modnom i umjetničkom kontekstu Silvio Vujičić zauzima jedinstveno mjesto, na sjecištu mode, znanosti, alkemije i propadanja. Njegov je opus od samih početaka prožet istraživanjem granica materije i tijela, ljepote i raspadanja, hoda na rubu.
Za Vujičića, propadanje nije kraj, već proces, onaj u kojem se ljepota prelama, nestaje, isparava i vraća u novom obliku.
Dekonstrukcija potrošnje: butik koji to nije
Još 2004. godine, u projektu E.A. 1/1 S.V. Menswear Shop #1 (VN Gallery, Zagreb), Vujičić je transformirao galerijski prostor u privid muške modne trgovine, s izlozima, policama, ogledalima, cijenama i čak online sučeljem.
No, iza te perfektno režirane iluzije, sve je bilo „pogrešno“. Odjeća izrađena od papira, igala i spojenih tkanina bila je nenosiva, perforirana i izranjavana, obješena o metalne strukture i lancima pričvršćena za vješalice. Kapljice vode s navodnjavanja neprestano su kapale po tkanini, uzrokujući njezino polagano truljenje.
Zamišljena kao konceptualni performans i instalacija, trgovina bez prodavača postala je kazalište propadanja, mjesto gdje gledatelj postaje i svjedok i sudionik. Sustav nadzornih kamera bilježio je reakcije publike, stvarajući arhivu pogleda i nelagode.
RASPAD LJEPOTE # dekonstrukcija, pobuna i estetika neurednog # from KAWAKUBO to DEMNA
Vujičić je u tom radu srušio mit o modi kao teritoriju čistog sjaja i požude, izložio je njezinu pozadinu, njezinu potrošnju, njezinu smrt.
Tijelo, tekstil, raspadanje
Vujičićev rad od samih početaka spaja kemiju, biologiju, tekstil i filozofiju.
Eksperimentira s organskim materijalima koji se raspadaju, oksidiraju, mijenjaju boju, koji doslovno žive i umiru. Njegove tkanine disanjem upijaju vlagu, mijenjaju ton, postaju mjesta nepredvidljivih reakcija.
Time se približava nekoj vrsti „žive mode“, odjeći koja nije simbol savršenstva, nego podsjetnik na prolaznost tijela i nestabilnost identiteta.
PRLJAVŠTINA KAO POETIKA # londonska izložba "DIRTY LOOKS" i potraga za ljepotom raspadanja iz koje se stvara novi život
Vujičićev svijet je svijet u kojem moda nije više modna revija, nego laboratorij. Estetika propadanja, korozije i raspadanja postaje metafora emocionalne, društvene i biološke krhkosti. Ljepota je ovdje privremena, jer sve što je živo mora jednom istrunuti.
U projektu SKIN(S)CARE Vujičić istražuje granicu između njege i nasilja, koristeći vlastitu kozmetičku liniju kao kritički instrument.
U suvremenoj kulturi, briga o koži postala je simbol samodiscipline, statusa i konstrukcije identiteta pod snažnim utjecajem medija, influencera i tržišta.
Njegova linija proizvoda, čije ime spaja „skin care“ s riječima „scar“ (ožiljak) i „scare“ (strah), razotkriva dvosmislenost ljepote kao društvenog konstrukta. „Prirodni“ preparati, izrađeni od otrovnih sastojaka poput bršljana, manga, smokve i divlje mrkve, izazivaju iritacije i osipe, potičući pitanje: može li namjerno oštećenje kože postati osobni estetski izbor, poput tetovaže ili piercinga?
Vujičić kroz taj rad dekonstruira poimanja zdravlja, ljepote i ružnoće, pokazujući njihovu promjenjivu, kulturno određenu prirodu. SKIN(S)CARE tako svakodnevni ritual njege pretvara u prostor otpora, umjetnosti i redefinicije identiteta, u kojem tijelo više nije samo površina za uljepšavanje, nego polje kritike, iskustva i preispitivanja.
Noć, otrov i ekstaza: Nokturno u Botaničkom vrtu
U svom najnovijem radu Nokturno, otvorenom 20. rujna 2025. u paviljonu Botaničkog vrta u Zagrebu, Vujičić ponovno spaja znanost i poeziju raspadanja. Izložbu kustoski potpisuje Irena Bekić, a suradnici su Ivan Slipčević (slika i zvuk) te Stipica Tomić, umjetničko-znanstveni suradnik na konceptu i izvedbi ekstrakcija.
U ovoj trećoj sekvenci iz ciklusa "Tko je Elsa Fluid, to se zna", Vujičić stvara ambijentalnu instalaciju koja evocira kemijski laboratorij ili alkemijski kabinet budućnosti. U središtu pozornosti je biljka datura, mistična, halucinogena i otrovna. Umjetnik iz nje kemijskim procesima ekstrahira alkaloide, nanosi ih na sito, a zatim fotografijom bilježi njihovu kratkotrajnu pojavnost, halucinaciju pretočenu u sliku.
No ono što se događa u paviljonu Botaničkog vrta nije samo eksperiment, već iskustvo. Zvuk, miris i svjetlo stvaraju prostor noćnog pulsa, svijet u kojem cvjetanje i truljenje postoje istodobno. Šišmiši, moljci, nevidljiva bića noći, svi oni postaju dio te tihi, alkemične koreografije.
Datura, „cvijet noćnog cvata“, u Vujičićevu radu postaje metafora dvojnosti: otrov i lijek, zavodljivost i strah, smrt i iscjeljenje.
