Kako su japanski dizajneri, Margiela i njihovi suvremenici preoblikovali samu ideju o tome što znači lijepo i zašto su rupe, nabori i mrlje postali autentični znak vremena.
Odjeća, kao umjetnička forma, ponekad mora proći kroz raspadanje da bi pronašla novi život.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je zapadni modni svijet bio okupiran simetrijom, luksuzom i spektaklom, s Istoka je stigao tihi potres koji će trajno promijeniti definiciju ljepote.
Tokio, Pariz, 1981.: kroz rupe stiže revolucija
Godine 1981., na pariškom tjednu mode, Rei Kawakubo i Yohji Yamamoto izlaze na pistu s kolekcijama koje su izgledale kao da su preživjele apokalipsu. Crne tkanine, asimetrični rezovi, poderotine, perforacije i niti koje vise bez završetka, sve ono što je dotad predstavljalo „grešku“, sada postaje estetika. Negativno je pozitivno, odnosno, postaje jasno da ljepota nije samo lijepa, već u svemu možemo pronaći nešto što nas privlači, jednostavno zato što je život kao takav lijep i ne-lijep, baš kao i svijet oko nas. Pa ako umjetnost odijevanja zrcali svijet, očito da odjeća ne može biti samo uredna, čista, čitava i savršena.
Publika je šutjela, zgrožena i fascinirana. Kritičari su taj trenutak prozvali „Hiroshima chic“, ne shvaćajući da se ne radi o provokaciji, već o filozofiji. Kawakubo i Yamamoto nisu slavili ružnoću, nego prolaznost, japanski koncept wabi-sabi, ljepotu u nesavršenstvu, praznini i vremenu koje prolazi.
PRLJAVŠTINA KAO POETIKA # londonska izložba "DIRTY LOOKS" i potraga za ljepotom raspadanja iz koje se stvara novi život
Njihova odjeća nije bila zamišljena da imponira, već da oslobodi. Tijelo se više nije moralo uklopiti u savršen kroj; moglo je disati, pomicati se, pogriješiti. U svijetu koji je idolizirao Chanelovu simetriju i pariški chic, fino odijevanje, japanski su dizajneri donijeli tišinu, prazninu i nered. Kao buđenje iz lijepog sna.
Dekonstrukcija kao filozofija otpora
U sljedećem desetljeću, njihova se estetska pobuna pretočila u europski kontekst, kroz dizajnere poput Martina Margiele, koji je u Parizu osamdesetih pretvorio odjeću u arheološki artefakt.
Margiela je razotkrio unutarnju anatomiju mode: šavove, jastučiće, etikete, podstave. Ono što je industrija skrivala, on je iznio na površinu. Svaka poderotina bila je trag ruke, svakim šavom podsjećao je da odjeću stvara čovjek, a ne stroj.
Dekonstrukcija je tako postala etička gesta, odbijanje da se sudjeluje u proizvodnji iluzije. U doba sve brže potrošnje, ti su dizajneri usporili ritam i pitali: što ostaje kada odjeća više nije savršena?
Devedesete: industrijski šarm raspada
Krajem devedesetih, ono što je počelo kao filozofija postalo je modna strategija.
Ljepota koja traje # INEZ STRODEL i tri generacije otkrivanja dragocjenosti u srcu Amsterdama
Diesel je proslavio „distressed denim“, traperice s rupama, poderanim rubovima i izblijedjelim mrljama, kao simbol mladenačkog prkosa. Ono što je nekoć bilo znak siromaštva postalo je znak slobode. Rasturena je stvar imala poštenu cijenu, e to je bilo nešto novo. Dati finu svotu za nešto što djeluje kao da je staro, rastureno, nikako novo, možda prošlo armagedon.
Na istom valu, Helmut Lang, Jean Paul Gaultier i Ann Demeulemeester reinterpretirali su ideju o „neurednosti“ kao novoj eleganciji, onoj koja koja ne pokušava impresionirati, već ispričati priču o stvarnom životu.
Ta moda nije slavila propadanje kao dekadenciju, nego kao autentičnost. Rupa u tkanini postala je metafora: znak da nešto nije savršeno, ali živo.
Balenciagina distopija i naslijeđe nesavršenstva
U novije vrijeme tu poetiku ruševine reinterpretira Demna Gvasalia za Balenciagu.
Njegove poderane tenisice, izlizane torbe i haljine koje izgledaju kao da su spašene s dna svijeta nisu ironija, nego dijagnoza. Balenciagina estetika raspadanja zrcalo je vremena u kojem živimo, doba hiperprodukcije, digitalnog umora i emocionalne potrošenosti.
U Demninu svijetu, raspadanje postaje jedini iskreni luksuz. Savršeno više ne znači lijepo; lijepo je ono što preživljava, što nosi ožiljak.
Osim njega, Maison Margiela pod kreativnim vodstvom Johna Galliana prava je slika te modne retorike.
Njegove su kolekcije za MM bile preokrenute, slojevi rekonstruirani, a ljepota se nazaliza u krhkosti.
Rick Owens, Y/Project i Acne Studios oblikuju suvremeni minimalizam koji je istodobno prljav i profinjen, estetiku nesavršenstva pretvaraju u novu formu luksuza.
Kada tkanina postane sjećanje
Dekonstrukcija je kroz desetljeća postala više od estetike: postala je metodologija promišljanja svijeta. U doba u kojem su slike filtrirane, površine digitalno zaglađene, a tijela idealizirana, dizajneri koji slave raspadanje nude mogućnost povratka stvarnosti.
