Kad je krenula karantena, Damir je objavio da imaju problem s pristajanjem, jer ih nitko ne želi primiti. U to doba, naravno, nisu smjeli nigdje pristati, stoga je sve skupa, u komadu, Damir proveo na kruzeru Spirit kompanije Norwegian cruise line, gdje radi više godina (u jednom od njihovih dućana), čak 77 dana. Doma, u Split, stigao je 19. svibnja.
Ovo je njegova priča.
Od kad je krenula korona ludnica, na brodu sam bio 77 dana, uključujući 18 dana zadnjeg kruza s gostima jer su nas nakon Muscata sve luke odbile primiti - do Cape towna. Bilo je to, iskreno, 18 najdužih dana koje sam ikada imao jer smo radili sve te dane normalno od 09-22. Inače imamo pauzu kad je brod u luci.
Od Cape Towna smo nastavili bez gostiju na Barbados gdje smo se zadržali neko vrijeme te krenuli prema Floridi u Cape Canaveral, ali u tom trenutku je transfer posade na kopno ili na drugi brod bilo nemoguće izvesti zbog zabrane Amerikanaca. Potom smo se zaputili na privatni otok u vlasništvu cruise kompanije Great Stirrup Cay island gdje smo malim brodicama tender boats transportirani na drugi brod.
Sam transport je bio zanimljiv jer je to prvi slučaj u povijesti kompanije da su se svi brodovi koji su u tom trenutku bili na različitim dijelovima svijeta, našli na istom mjestu u isto vrijeme. Moram priznati da je to pomalo podsjećalo na neku bitku iz "Ratova zvijezda" kada se brodovi okupljaju oko matičnog broda, spremni za pohod u rat.
Nakon transporta na drugi brod, na Great Stirrup Cay Islandu, otišli smo nazad u Cape Canaveral na Floridi, odakle smo krenuli prvobitno za Marseille u Francuskoj, ali je došlo do izmjene te smo pristali u Barceloni iz koje sam avionom preko Frankfurta i Zagreba stigao u Split.
Nismo imali niti jedan slučaj zaraze, mjerili su nam temperaturu 3 puta dnevno
Moram napomenuti da cijeli taj period od kada smo iskrcali putnike, pa do transporta na drugi brod, nismo imali nijedan slučaj Covid 19 zaraze kao i brod na koji smo bili prebačeni - s NCL Spirit na NCL Breakaway. Čitavo to vrijeme su nam mjerili tjelesnu temperaturu 3 puta dnevno, prije ulaska u restoran na obrok. Na brodu su inače dezinfekcija i pranje ruku prije ulaska u restoran standard, što se nastavilo.
Zbog socijalne udaljenosti, broj osoba za sjedenje za stolom prilikom obroka ili u baru bio je ograničen na dvije ili 4 osobe, ovisno o veličini stola. Bilo koja vrsta javnog okupljanja u smislu grupnog okupljanja bila je zabranjena, a kazalište, bazeni i fitnessi su bili zatvoreni.
Sva posada raspodijeljena je u kabine za jednu osobu, uglavnom u kabine za goste. Inače, većina posade dijeli kabinu s još jednom ili više osoba, ovisno o položaju na kojem radi, dok neke pozicije - uglavnom časničke - imaju svoju kabinu.
Prilikom transfera na drugi brod, kod procesa ulaska, sva prtljaga i mi bili smo dezinficirani aerosolom, a obuću koju smo nosili dezinficirali smo ulaskom u mali bazen sa dezinficijensom. Čim smo čim smo ušli u kabinu morali smo se otuširati i svu odjeću koju smo nosili staviti u vreću te ostaviti pred kabinom. Oprana je i vraćena nakon dva dana.
Put od Barcelone do Splita bio je pomalo sablazan.
Autobusom smo iz luke u Barceloni do aerodroma transportirani autobusom. Autobus je bio cijeli u najlonu i broj mjesta limitiran u smislu da sjedi samo jedna osoba po redu u nekoj cik cak poziciji sa obveznom maskom na licu i rukavicama na rukama. Na aerodromu Barcelona, Frankfurt, Zagreb je sve bilo zatvoreno, a s obzirom da su Barcelona i Frankfurt jako veliki aerodromi s ogromnom shopping i ugostiteljskom ponudom, cijela ta slika je izgledala još više sablasno.
U Frankfurtu je bio otvoren jedan mali caffe, ali su bili postavljeni znakovi zabrane sjedenja odnosno jedan stol jedna osoba. U loungeu gdje čekaš na avion, svako drugo mjesto je bilo označeno s x . Najsablasnija slika su bile gomile aviona usidrenih po pisti, čitave flote raznih avio kompanija, ostavljene poput siročadi na pisti. Slika koja zaista dokazuje da je svijet stao.
U avionu je bilo obvezno nošenje maski, bez posluživanja hrane osim vode. Jedina u avionu nije postojao razmak među putnicima, već kao u normalnoj situaciji avion, no maska je bila obavezna.
Osjećaj neizvjesnosti bio je najgori
Najgore od svega bio je osjećaj neizvjesnosti jer nitko u tim trenucima nije znao do kada će ta situacija potrajati, gdje ćemo ustvari sve morati ići, u koju luku ćemo moći pristati, hoće li biti letova i kad ćemo uopće doma. Mislim da je to svima bila zajednička briga, s tim da je u nekim zemljama situacija oko Covid 19 virusa zaista bila zabrinjavajuća te je nekim članovima posade zaista bilo teško.
Sjećam se da dok smo čekali u Cape Townu i bili usidreni u luci da sam kroz brodski prozor (brodski prozori su inače velikih dimenzija, bez mogućnosti otvaranja i prilično debelog stakla inače vodonepropusni) promatrao kilometre i kilometre pustih predivnih plaža, a koji je me ustvari podsjetio na neprobojnu barijeru između vanjskog svijeta i mog trenutnog svijeta.
Zapitao sam se, zar se zaista sve to događa, vlada li tamo vani neki nevidljivi virus koji tamani ljude, što bi bilo da i sam udišem taj zrak umjesto strogo kontroliranog klimatiziranog brodskog zraka.
Mislim da sam u tom trenutku postao svjestan činjenice da se vani nešto ozbiljno događa, a to nisu samo loše vijesti na radiju. Iako zaštićen od vanjskih utjecaja, osjećao sam se zaista tužno i bilo mi je sasvim jasno kako ništa više ništa neće biti isto.
Ekipa na brodu sve do transfera na drugi brod bila internacionalna sa svih krajeva svijeta od Europe do Azije kako je već i običaj na svakom brodu. No, ujedno je bilo Hrvata, Srba i Makedonaca uglavnom smo se grupirali i intenzivno družili zajedno i bili potpora jedni drugima. Vrijeme smo tratili raznim igrama i večernjim druženjima u baru, koji je zbog te situacije bio otvoren cijelo vrijeme, no na otvorenoj palubi.
Život na brodu je inače uglavnom intenzivan i sve se vrti oko posla
S obzirom na situaciju koja nije uobičajena, gdje smo mi bili na brodu bez putnika te većina posade nije radila, odjednom se nađeš u situaciji da imaš previše slobodnog vremena. Jednostavno nisi navikao na to jer u normalnim okolnostima uglavnom cijeli dan radiš. Bilo je teško priviknuti se na to, pogotovo jer nitko nije znao do kada će to vrijeme potrajati.
Lako je zbog naglog prelaska iz stanja pretjeranog rada u stanje pretjeranog nerada doći u stanje depresije ili neke vrste anksioznosti, mislim da nikome nije bilo lako, ali u tim situacijama najvažnije je ostati priseban, organizirati sebi dan i nametnuti si novu rutinu.
Osobno sam se priključio grupi koja je već prije vježbala svakodnevno zajedno Insanity trening, inače jako naporan i zahtjevan, ali s obzirom da smo imali dečka koji se super kuži u to, naša mala grupica je redovito skakutala na palubi, pa i na velikim vrućinama koje su uslijedile na putu za Barbados. Ubrzo mi se cijeli dan sveo na to da čekam 15:30 da odradim trening, nakon čega bi slijedila obvezna kava iz Starbucksa uz razgovor, šale i pokoji trač tko je s kim završio od posade u tom periodu.
Velika količina slobodnog vremena također te potakne na razmišljanje o samom sebi i donošenju nekih novih odluka, tako da vrijeme uz redovite sitne poslove koje obavljaš (tipa čekanje u redu da opereš rublje ili kada otići na večeru ili ručak da ubodeš bolje komade hrane dok se sve ne razgrabi) brzo prođe.
Htio bih ovu priču posvetiti svim kolegama koji su radili ili rade na cruiserima, jer situacija u kojoj smo se našli donijela je mnogo stresa i depresije te nervoze općenito. Ovo je moja priča, svaka je drugačija, jer tek kad sam došao doma shvatio sam u kojem sam stresu danima. Nisam mogao spavati, bio sam zbunjen, no sada sam sve bolje.
