Neki dan sam s našim poznatim art-modelom Joškom, uz kavu i sunce na Opatovini, 'prošetala' njegovim djetinjstvom, nostalgičnim emotivnim putovanjem jednog lijepog djetinjstva, obilježenog igrom, obiteljskim trenucima, umjetnošću, slobodom i nevinošću odrastanja. Sjeli smo, naručili kavu s mlijekom, a sunce je taman iznad niskih ofucanih krovova Opatovine blještalo u nas. Bilo je toliko blistavo da smo morali zatvoriti oči, taman da zamislimo njegove ulice djetinjstva, on ih je opisivao, emotivno, sjetno i detaljno, a ja sam zamišljala i sanjarila.
Mi to zovemo "kraj garaža" – u srcu Sinja, gdje je moj tata krajem 60-ih, početkom 70-ih kupio prostor. Bio je veliki ljubitelj automobila i među prvima u Sinju imao vlastiti auto. Sjećam se, bio sam još mali kad je rekao: "Ne mogu ja imati garažu bez kanala." I tako je garaža dobila kanal.
Često sam bio s njim tamo, vikendom bismo se sva djeca igrala oko garaže, dok bi se auti pregledavali, popravljali i isprobavali. Zvuk motora bio je pozadina naših igara.
Nedavno sam se s fotografkinjom Tatjanom Plavša vratio na ta mjesta mog djetinjstva. Poslije garaže, spustili smo se u Vrličku kalu – ulicu u kojoj sam odrastao. Na mjestu gdje je danas hotel Alkar, nekad je bila zgrada planirana za lovački dom, ali je izgradnja obustavljena. Oko te zgrade bio je gomilani pijesak, gdje smo se igrali kauboja i Indijanaca. Ja sam, naravno, uvijek bio poglavica. Shvatio sam već tada da su Indijanci bolje obučeni. Roditelji su često putovali u Trst i vraćali se s figuricama, koje su nam postale nezaobilazne igračke. Imao sam sve – šatore, figure, sve što mi je trebalo za te naše avanture.
S lijepim vremenom, igre su postale stvarne. Na Čosinom potoku, ispod Baljkovog mosta, igrali smo se partizana i Nijemaca – a ja sam, naravno, uvijek bio partizan. Kad bi pala noć, prelazili smo na igre poput "grupa grupu traži" ili "foto liber." Prva je bila igra skrivanja i traženja, a druga hapšenja i odvođenja u zatvor.
Košarka je bila neizostavni dio djetinjstva, kao i vrijeme provedeno u konjičkom klubu. Moj je tata bio lovac, pa sam brzo zavolio oružje i streljanu. Puška me posebno fascinirala. I dok su neki išli na glazbene sate, uvijek se pazilo na neku ravnotežu između igre, sporta i kulture.
Bili smo nestašni, pravi berekini, ali bi se svađe brzo zaboravljale. Igrali smo se i loptom ispred Šipadove zgrade, no u njoj je živio čovjek koji je često imao migrene. Ponekad bi nam uzeo loptu i ispraznio frustraciju na njoj, ali inače je bio drag čovjek.
Kad smo malo odrasli, kafić Radan postao je mjesto okupljanja. No, iznad svih tih mjesta bila je jedna institucija – kino. Tata mi je prenio ljubav prema filmovima, gledali smo sve što se prikazivalo. Bilo nas je puno u kući, uvijek bi netko dolazio ili odlazio. Moja mama nikad nije znala kuhati malo. Uvijek bi govorila "malo ću skuvat," ali to malo je bilo dovoljno za sve. Užina bez slatkog nije bila zamisliva.
Kino i tata. Pamtim kako smo jednog dana, dok smo bili kod rođaka, moj tata i ja otišli na projekciju Star Warsa. Bilo je 1978., u kinu je bilo 36 ljudi, a tata mi je tada rekao: "Znaš što, ovome će se diviti cijeli svijet." Bio je u pravu. Toliko me impresionirao film da nisam mogao jesti kad smo se vratili.
Subotom su se prikazivali kaubojski filmovi, a tata bi me i danas znao nazvati da mi kaže što igra.
Jedan od važnih trenutaka mog odrastanja bio je susret s velikanom kiparstva i slikarstva kojeg i danas izuzetno cijenim - smatram da je prof. Ivo Filipović Grčić bio najveći umjetnik Cetinske krajine. Njegov atelje bio je prepun lubanja, koje su me fascinirale. Kad sam imao pet godina, tata me odveo kod njega, jer su bili najbolji prijatelji. Filipović je bio mršaviji Ferre, po stilu, a njegov kreativni nered me potpuno osvojio. Lubanje su mi postale simbol misterije i umjetnosti. Barba Ive mi je rekao: "Lubanja je najzanimljiviji dio kostura i ljudske anatomije."
Tada sam naučio cijeniti kreativni nered, ljepotu anatomije i snagu umjetničke vizije. Ta mjesta, ljudi i sjećanja oblikovali su me i uvijek će biti dio mene.
DANAŠNJE FOTOGRAFIJE: TATJANA PLAVŠA
