'Fetiš je priča koja se maskira u objekt' ime je nove teme autorice pletenine - Nataša Mihaljčišin donosi još jednu etapu svog ručnog rada, u fokusu su haljine, tunike, napravljene tradicionalnim, finim tehnikama. U socio smislu, Nataša svoje lepršave kreacije odijeva na damu u visokim lakiranim čizmama te se igra njezinim identitetom, začinila ga je naznakama određenog fetiša. Tradicionalnim tehnikama autorica pomiču granice izričaja, ona izaziva, istražuje, retro dizajnu daje neku notu avanture, modne želje. Suptilna nježnost očica u kontrastu je, koji svemu daje moć, sa snažom naglašenom zavodljivom konotacijom same fotografije.
- Koliko god se moda činila, a zapravo dobrim dijelom i jest, instrument diktiranog odnosa prema identitetu i tijelu, ona, istovremeno, predstavlja i polje izbora u kojemu se taj isti odnos može reanimirati na sasvim subverzivan način. Što znači kako se baš u modnom okrilju najprovokativnije realizira odmak od ideološki konstruiranih identifikacija s represivno postavljenim društvenim ulogama i njima odgovarajućim stereotipima. Govorimo o teritoriju igre, poigravanja, eksperimenta i potrage za identitetima u kojima se zrcali naša unutarnja drama, naš unutarnji konflikt – razmatra Nataša.
- U potrazi za izgubljenom slobodom od kulturološki nametnutih identiteta moda koristi fetiš kao magijski medij u kojem tijelo može nesputano uživati u svom željenom izboru. Isto tako se može i identificirati se s njim, što znači osjetiti se ritualno oslobođenim. Ukoliko se moć fetiša uopće može dočarati relacijom dominacije nad nekim ili nečim, makar se radilo o prividu kontrole, onda se njegova važnost, svakako, potvrđuje u procesu tijekom kojeg se priča maskira u objekt. O kakvoj se priči u kontekstu konstrukcije ženstvenosti radi izazov je, kojim se feminizam bavi zazivajući odbacivanje nametnutih stereotipa ženske pojavnosti u erotskim transakcijama – dodaje.
- U kontekstu potrage za identitetom, fetiš može poslužiti kao alat samospoznaje i samodovoljan spektakl. U tom smislu se, u ovoj modnoj priči o fetišu, žena postavlja u poziciju kreiranja sebe. Kreirajući sliku sebe kao neke druge u dijalogu sa zrcalom, ona razgovara sa svojom seksualnošću poigravajući se fetišiziranom esetikom u koju unosi svoju senzibilnost, stilizaciju i znatiželju. Mirror stage kao mjesto susreta sa reprezentacijom- identitetom- tijelom, možda i ulogom!? Upustimo li se u kreativnu igru sa slikama konstruiranim iz potisnute materije seksualnosti, zasigurno dozvoljavamo procesu pričanja priče da jednom transcendira objekt i oslobodi subjekt od nametnutog osjećaja srama i lažne moralnosti. Ako se sloboda ne ostvaruje kao trajno stanje, onda se njeno iskustvo doživljava u performativnom događaju potrage za njom – zaključuje.
- Kolekcija je nastala strpljivim i dugotrajnim preplitanjem konaca i ideja, razgovorima i dogovorima s dragim suradnicama i suradnicima. Odjevni komadi su većim dijelom izvedeni tehnikom makramea, a kako se radi o puno tanjim nitima, od onih koje se uobičajeno koriste kod takve vrste ručnog rada, bila je potrebna iznimna vještina u njihovoj realizaciji. Ostvarena vizualna fragilnost podcrtava finoću i osjetljivost izvedbe uz pomake u dekonstrukciji forme. Uporabna fluidnost je postavljena kao paradigma istraživačkog načina nošenja i komunikacije svakog pojedinog komada odjeće – navela je.
Fotografija: Franjo Matković
Styling: Ana Nikačević
Šminka: Tena Bašić
Frizura: Milena Maršić, salon Glamour
Model: Eva Ljubić
Snimljeno u studiju Sjenka, u Zagrebu, 02.06.2024.