Iva Lulić je dugogodišnja fotoreporterka, dugo je radila u mainstream medijima da bi se s vremenom posvetila posebnoj fotografiji – onoj koja podrazumijeva ne samo gotovo filmski set, već i ljude koji će utjeloviti neke posebne likove, specifične lokacije, doba dana... Tematika je fotografski vrlo zahtjevna, to su zapravo scene inspirirane mitologijom, no Ivi to nije strano, jer je studirala etnologiju. Spojila je sve to što je zanima i sada ima fantastične projekte. Odgovorila mi je na par pitanja te pritom otkrila kako stvara svoje čudesne fotografije. Uživo ih možete vidjeti na izložbi 'Čarobno kolo' u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici. Ovo su njezine izjave.
- Općenito, moji projekti uključuju brojne pripreme i različite poteškoće. Snimanje u prirodi je izazovan zadatak - priroda može biti prekrasna oku, ali nije fotogenična i teško ju je dočarati kamerom. Zato je pronalaženje savršene lokacije za snimanje gotovo ključno. Moram pronaći krajolike koji zadovoljavaju potrebe priče legende i moje estetske zahtjeve za fotografijom. Ponekad vozim autom uokolo po raznim makadamima danima kako bih pronašla savršenu lokaciju za snimanje - .
- Kada pronađem lokaciju za snimanje koja odgovara određenom mitološkom biću ili sceni, moram se uskladiti s vremenskim uvjetima, modelima i asistentima istovremeno. Velika količina opreme koju moramo dovesti u prirodu također predstavlja poseban izazov. Kostimi, rekviziti za scenografiju, rasvjeta i agregati, dim mašine, ljestve, šminka… popis je beskonačan. Vrijeme za snimanje ograničeno je na sat svitanja i zalaska sunca, no samo fotografiranje uvijek počinjem sat vremena ranije kako bi se modeli opustili i naučili glumiti. Od modela očekujem da izgledaju kao da ih je objektiv "slučajno" uhvatio. Bez obzira što je sve pomno isplanirano, uvijek postoje situacije koje ne očekujem pa se ekipa i ja često nađemo u nepredvidivim situacijama koje dodatno začine život mene i cijele ekipe - .
- Ciklus fotografija s izložbe "Čarobno kolo" nastao je u Podravini između 2012. i 2015. godine, a inspiriran je podravskim narodnim predajama, mitovima i pričama. Tijekom tih četiri godine ukupno sam devet mjeseci provela u Podravini. Modeli na fotografijama su većinom Podravci i Podravke u dobi od 5 do 85 godina, koji uprizoruju razne likove iz podravskih narodnih predaja, mitova i legendi - .
- Modele sam nalazila na različite načine - često bih vidjela nekoga na cesti tko bi odgovarao mitološkoj sceni i jednostavno bih stala, objasnila i pitala. Većinom su ljudi pristajali biti modeli. Jedini problem koji sam imala na početku bio je s tematikom vještica. To čak malo pokazuje koliko te priče još uvijek žive u kolektivnoj svijesti ljudi. Sama pomisao na vještice izazivala je neki otpor. Na početku nitko nije želio biti vještica, pa sam prvu vješticu ja odglumila sama sebi. Tu scenu snimala sam u dvorištu jedne podravske kuće, puštala sam dim i vikala "akabra kadabra" gestikulirajući sa metlom i rukama. Uskoro se skupilo nekoliko ljudi koji su došli vidjeti što se događa. Gledali su me kao da imam predstavu i pritom su umirali od smijeha - .
- Kasnije, kada se priča o projektu proširila, ljudi su se čak i sami javljali kao kandidati za vještice. Bila je čak i jedna gospođa koju ja nikako nisam željela za vješticu jer je imala prenježno lice, ali ona je bila toliko uporna da sam na kraju pristala i fotografirala ju kao vješticu. Zanimljivo je bilo gledati kako nešto što je bila "tabu tema" postaje nešto što je predmet zezancije i čak poželjna tematika. Odjednom su svi htjeli biti vještice. To je postalo nešto što je bilo totalno "in". Među modelima su se našli i neki poznati Podravci i Podravke. Tako je kao model na projektu sudjelovao i Mijo Kovačić, naš doajen naivnog slikarstva, Davor Hečimović, ugledni koprivnički kirurg, te njegova supruga Helena i Sanja Kavur, poznata koprivnička jahačica i vlasnica konjičkog kluba "Galop team“ - .
- Od samog početka moja je ideja bila stvarati fotografije koje su „čista“ fotografija. Izbjegavala sam koristiti računalne alate kako bih intervenirala u svoje fotografije. Naravno, kada je riječ o digitalnoj fotografiji, nužno je podvrći ju određenoj postprodukciji kako bi bila spremna za tisak. Međutim, nisam koristila računalne montaže u svojim fotografijama. Svi efekti su snimljeni na licu mjesta, često za efekte koristim kombinacije dugih ekspozicija i rasvjete. Kao rezultat toga, uspjela sam stvoriti prozirne likove i čarobne scene, poput vilinskih kola.
- Ponekad, čak i za neke jednostavne fotografije, ljudi pretpostavljaju da se radi o fotomontaži. Primjerice, mnogi misle da je zelena žena u močvari fotomontaža, ali zapravo smo i ja i model stvarno bili u močvari i dobro se smrzli. Kada je riječ o računalnim intervencijama, koristim ih isključivo za uklanjanje neželjenih elemenata, poput stupova struje ili sličnih objekata koji ometaju estetiku fotografije. Ponekad čak i ponavljam snimanja ako nebo nije kako sam očekivala, ili se mjesec nije pojavio, kako bih postigla željeni rezultat. A mjesec zaista zna biti varljiv - .
IVA LULIĆ
- Studirala sam etnologiju pa mi je ova tematika već bila dobro poznata. Na ovom podravskom projektu koristila sam literaturu naših poznatih etnologa, a neke priče čula sam i od ljudi u Podravini pa su me dodatno inspirirale - .
- U proteklih deset godina samostalno sam izlagala na preko 50 izložbi u Hrvatskoj te nekoliko u susjednim zemljama poput Crne Gore, Slovenije i Srbije. Prošle godine sam započela novi projekt, inspiriran slavenskom mitologijom, u suradnji sa Zdenkom Bašićem, koji se pobrinuo za vizual likova. Projekt je financijski podržan od strane Ministarstva kulture i medija. Rezultate ovog projekta trenutno je moguće vidjeti na mojoj web stranici u obliku digitalne slikovnice, a u budućnosti planiram prikazati projekt kroz putujuću izložbu - .