Helena Schultheis Edgeler, akademska slikarica i povjesničarka umjetnosti, kroz svoju izložbu "Deus Machina // Iter" istražuje utjecaj novih tehnologija na suvremenu kulturu. Ovaj ciklus slika tematizira razvoj umjetne inteligencije i ulogu generiranih avatara u društvu, postavljajući pitanje: postajemo li bolji i sposobniji kao vrsta, ili ulazimo u doba neznanja i gubitka vještina? Autorica izlaže ulja na platnu i eksperimentalni animirani video koji je bio prikazan na Animafestu u Zagrebu 2023. godine u konkurenciji za hrvatski animirani film.
Iz predgovora Paole Orlić:
Ciklus radova "Deus Machina" predstavlja rezultat višegodišnjeg istraživanja novih tehnoloških dostignuća, osobito u kontekstu računalne manipulacije slikom. Schultheis Edgeler otkrila je 2022. godine alat Midjourney, koji omogućava pretvaranje teksta u slike. Svjesna da će takav alat zauvijek promijeniti umjetničku paradigmu, autorica je eksperimentirala s generiranjem tisuća slika putem umjetne inteligencije. Proces je bio dugotrajan i zahtjevan, no najzanimljiviji rezultati pojavili su se tek kada "mašina" nije uspjela razumjeti zadani tekst, generirajući apstraktne i nekoherentne slike. Kroz intervenciju grafičkim alatima, umjetnica je te greške pretvorila u suvisle skice koje su potom poslužile kao predlošci za slikanje. Schultheis Edgeler smatra da su danas najveći umjetnički izazovi vezani uz definiranje realnosti i njenih granica, zbog čega se svjesno odlučila za figuraciju i realizam, suprotstavljajući ih umjetno generiranim svjetovima.
Radno vrijeme Galerije Vladimir Bužančić
Ponedjeljak, utorak i srijeda: 9 – 20 sati
Četvrtak: 9 – 20 sati (ili do 13 sati u slučaju održavanja koncerta)
Petak: 9 – 15 sati
Izložba je otvorena do 31. listopada 2024.
Helene Schultheis Edgeler predaje na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredna profesorica na kolegijima crtanja i slikanja. Aktivna je u slikarstvu, umjetničkom filmu, videu, fotografiji i umjetničkoj instalaciji, te redovito izlaže na samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjeluje na brojnim festivalima, uključujući Dani hrvatskog filma, Animafest i Međunarodni festival animiranog filma Animateka. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
Schultheis Edgeler 2022. otkriva tada svježe lansiranu tehnološku novotariju zvanu „Midjourney“ čiji je osnovni cilj bio vrlo konkretno „pretvaranje teksta u sliku“. Svjesna da će takav alat doskora napraviti ogroman pomak i zauvijek promijeniti paradigmu u području definiranja slike, dizajna i umjetnosti, poput one koja se nedugo potom desila s izumom tzv. Chat gpt-ja, nastavila je istraživati mogućnosti koje je sve sofisticiranija suvremena tehnologija nudila. Generirajući na tisuće slika uz pomoć UI, razrađivala je potom savršeni „recept“ teksta koji bi unijet u mašinu rezultirao zadovoljavajućim ishodom na osnovu kojeg bi krenula slikati. Koliko god se činilo da su mogućnosti bile velike i obimne, ipak, zadovoljavajući je rezultat nastao, treba li istaknuti,- nimalo slučajno- pukom greškom.
Tek kada njen zadati tekst „mašina“ nije mogla razumijeti, generirajući posve nekoherentne slike, slikarica je, koristeći se potom grafičkim alatima i intervenirajući njima u mnogobrojne „radne skice“ dobila tek prve suvisle pokušaje koje je mogla dalje razvijati. Iako je taj rad prema njenom iskazu bio ograničavajući, jer promjene koje su bile moguće najčešće nisu išle u smjeru u kojem je željela i kako ga je zamislila, njene su skice sve redom prolazile mnogobrojne naknadne preinake na osnovu kojih je dalje generirala uvijek nove elemente ekstenzivno razvijajući vlastiti tekstualni kod koji je konačno iznjedrio rezultate koji je potom odlučila uzeti kao predloške za slikanje. Držeći da apstraktno i konceptualno mišljenje apsolutno pripadaju prošlosti jer danas se najveći izazov nalazi upravo u realnosti a posebno njenoj definiciji što ona jest i dokle sve sežu njene granice, svjesno se odlučila za figuraciju odnosno realizam ističući još u svojim radovima svu širinu interpretativnog polja interferencije realnosti vs. umjetno generiranih svijetova.
Programatski naslovljene brojkama- točnije matematičkim terminima poput „1.6180“ Zlatnog reza, nešto manje znane „1.17628“- Salemove konstante ili pak „0.001400“ broja tzv. Schwarzshildova radijusa a koje namjenski odabire kao nosioce univerzalnog jezika matematike koja nadilazi ograničenja geografskih zadatosti i kulturoških kodova, sadržajna sidrišta svjesno temporalno transcendira pa se spomenuti radovi istovremeno mogu čitati i kao tragovi prošlosti ali i kao fragmentarne skice budućnosti. Iako je s jedne strane evidentna utilizacija connoisseurskog vladanja egzaktnim kunsthistoričarskim terminima i kanonima ljepote pojedinih stilskih odrednica, osam monokromatskih, romantično- nostalgičnih himera koje u svojevrsnoj prolegomeni metafizike budućnosti unutar sakralnih arhitektonskih ruina Helena Schultheis Edgeler metierovski na platnu oživljava rukom punokrvne slikarice, s druge strane pak- eksperimentalnim konceptom i načinom tvorbe- posve otvoreno inklinira iskliznuću kroz procjep onkraj svih poznatih zadatosti.
Duboko svjesna da se neprispodobivost, aproksimativnost, intuitivnost i otvorenost (prijemčljivost), redom slavljeni u umjetničkim stremljenjima, nerijetko u egzaktnom svijetu znanosti doživljavaju u posvemašnjoj oprečnosti kao greška, slijepa mrlja, devijacija ili šum, u potrazi za zadovoljavajućim prijevodom vlastitog teksta u sliku, međutim, u svom se dugom i elaboriranom dijalogu s mašinom (UI), nimalo nije libila koristiti upravo neegzaktnim „otklonima“ kao sredstvima kojim konačno stiže do zadovoljavajućih rezultata.
Čitajući u knjizi „Rasprizorenja“ (Sandorf, 2024.) kako teoretičarka i povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač piše o glasovitom Atlasu Mnemosyne Aby Warburga koji povijest slika artikulira kao „povijest duhova za odrasle ljude“, te u čijem je trajnom fokusu interesa bio tzv. „posliježivot“ slika, nameće se nevjerojatna podudarnost termina „Nachleben“ koji kao da hvata intervalnu rezonancu s ciklusom Deus Machina Helene Schultheis Edgeler. Naime, već otprije spomenuto nikad dovršeno djelo koje je Warburg sastavljao sve do svoje smrti 1929., kako navodi Kovač citirajući kolegu teoretičara Didi Hubermana, inauguriralo je jedan novi žanr spoznaje u kojoj se imaginacija izmaknula od fantazije. Jer, imaginacija, kako piše Didi Huberman, inherentnim potencijalom montaže koja se sastoji od otkrivanja, nudi spoznaju koja prekoračuje granice na samom mjestu gdje odbija veze stvorene uklonjenim sličnostima, veze koje se ne mogu zamijetiti direktnim promatranjem.
Na sličnom tragu promišljanja izvorišta slika i imaginiranja njihovih beskonačnih „posliježivota“ (nachleben) kao hibrida generiranih alatima umjetne inteligencije (UI), ciklus Deus machina moguće je shvatiti i kao jednu od mnogih, mogućih parafraza Warburgove „povijesti duhova za odrasle ljude“. Ne baveći se međutim, doslovnim dekonstrukcijama već otvorenom plovidbom prostorom jedino izvjesne „vječite mjene“ koja počiva na interpretacijskim otklonima, Helena Schultheis Edgeler se konačno približava nadomak glasovitog termina „dijalektičke slike“ Waltera Benjamina a koji je u razradi njenog pojma vidio konačnu potvrdu teze o povijesti kao tekstu u kojemu je prošlost otisnula slike.
txt: Paola Orlić
Foto: Igor Zirojević
