Umjetnički proces Dimitrija Popovića i izvođača kao prostor kolektivne identifikacije i zatvaranja emotivnog kruga
Performans "Golgotska noć" umjetnika Dimitrija Popovića, nastaje iz dugogodišnjeg umjetničkog i intelektualnog promišljanja teme Kristova stradanja – teme koja, kako sam autor ističe, već desetljećima ostaje „vječna, uvijek aktualna i inspirativna, s bogatstvom svojih značenja: povijesnih, religijskih, mističnih i filozofskih“. U tom kontinuitetu interesa, Popović ne pristupa motivu kao narativnoj rekonstrukciji biblijskog događaja, već kao složenoj unutarnjoj strukturi arhetipa žrtve i žalovanja, koju nastoji transponirati u suvremeni izvedbeni jezik.
FOTO: DORIS BARIĆ
U središtu njegova koncepta nalazi se odmak od ilustrativnosti. „Nije me zanimala ilustracija biblijskog događaja, nego da se unutarnja struktura motiva izrazi nekom vrstom minimalističkog misticizma“, naglašava Popović. Upravo ta redukcija vizualnih i narativnih elemenata omogućuje koncentraciju na esencijalno: tijelo kao znak, pokret kao nositelj značenja i prostor kao suučesnik u stvaranju sakralnog ugođaja. Atrij Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u zagrebačkom Oktogonu pritom nije slučajan izbor; autor ga prepoznaje kao ambijent koji, osim svoje svjetovne funkcije, posjeduje „i neku vrstu sakralne kvalitete“, čime postaje integralni dio izvedbe.
FOTO: DORIS BARIĆ
Ključni akteri performansa, Josip Joško Tešija i Maja Bajamić, ne utjelovljuju likove u klasičnom dramskom smislu, već – kako autor precizira – „utjelovljuju znakove“. Njihova tijela nisu reprezentacije, nego mediji kroz koje se manifestira arhetipski sloj značenja. U tom kontekstu izvedba poprima karakter meditativnog rituala, u kojem su svi elementi precizno određeni kako bi tvorili koherentnu likovno-scensku cjelinu.
Posebno se ističe proces pripreme Josipa Joška Tešije, koji performans opisuje kao duboko osobno i transformativno iskustvo. „Zadnjih dvadeset i pet dana morao sam uroniti, usuditi se ući u lik Boga od Boga... stotinu pitanja sam postavio sebi: zašto ja, zbog čega, jesam li dostojan“, istaknuo je Tešija. Njegova izjava otkriva složenost unutarnjeg procesa koji nadilazi tehničku pripremu i ulazi u područje duhovne i egzistencijalne introspekcije. Emocionalni registar izvedbe oblikovan je, kako kaže, „suzama, odgovornošću i strahom“, ali i kontinuiranim dijalogom – s teolozima, psiholozima, svećenstvom, ali i „s Njim, sa sobom, kroz molitvenu meditaciju“.
Takav proces rezultira stanjem koje izvođač opisuje kao svojevrsni trans: „Kao u nekom transu, posebne tuge i ljepote, odradio sam to uz kolegicu Maju i naputke Dimitrija.“ Ovdje se jasno očituje sinergija između autora i izvođača, ali i među samim izvođačima, čija međusobna povezanost omogućuje fluidnost izvedbe i prijenos emocionalnog naboja. Tešija dodatno naglašava kako je riječ o iskustvu koje potiče preispitivanje ne samo Kristove muke, već i „našeg životnog puta“, otvarajući prostor univerzalne identifikacije.
FOTO: DORIS BARIĆ
U toj točki performans prelazi granicu između individualnog i kolektivnog iskustva. Publika nije pasivni promatrač, već aktivni sudionik emotivnog procesa. Kroz vlastitu percepciju i unutarnju rezonanciju, gledatelji prepoznaju fragmente vlastite patnje, sumnji i traženja smisla u izvedbi koja se odvija pred njima. Time se uspostavlja kružni tok emocija: ono što izvođači generiraju biva primljeno, internalizirano i vraćeno kroz tišinu, pažnju i emocionalnu prisutnost publike.
FOTO: DORIS BARIĆ
Značaj ovakvog performansa leži u mogućnosti zatvaranja emotivnog kruga. Patnja koja je inicijalno artikulirana kroz izvođačko tijelo postaje zajedničko iskustvo koje nadilazi pojedinca. U tom procesu dolazi do svojevrsne katarze, kao osobne, intimne, introspektivne spoznaje. Kako Tešija zaključuje: „Samo ovakvi jaki nastupi čovjeka mogu dovesti do spoznaje da ljubav, dobrota i oprost jesu bit našeg dolaska i života.“
FOTO: DORIS BARIĆ
Golgotska noć je performans koji djeluje kao prostor susreta između umjetnosti i duhovnosti, izvođača i publike, patnje i smisla. U tom susretu, umjetnost ne prikazuje stvarnost, već je omogućuje proživjeti.
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
FOTO: DORIS BARIĆ
