Umjetnik Eugen Varzić ponovno otvara vrata intimnog slikarskog svemira, ovoga puta kroz ciklus radova pod nazivom “Drugačije vrste ljubavi”, koji će kulminirati 2026. godine. Među novim djelima nalazi se i snažan portret - art model Josip Joško Tešija, odnosno njegovo lice postalo je suvremeni prikaz svetog Dizme – dobrog razbojnika s Isusova križa.
„U tom portretu Joška ulazi u ulogu suvremenog Dizme. On je onaj koji, unatoč svemu, biva spašen. Pošteni lupež. Ta me arhetipska priča inspirirala da stvorim lik koji je na granici – između svjetla i tame, pokajanja i unutarnje snage. U njegovim crtama pokušavam uhvatiti nešto iskonsko, sirovo i stvarno“, objašnjava Varzić.
Zanimljivo, gotovo istodobno s nastankom tog djela, poznati argentinski slikar i grafičar Orlando Santouzo, ne znajući za Varzićevo platno, također je slikao art modela Joška. „Oduševljen sam što se to dogodilo baš tada. Igrom sreće postao sam lice i inspiracija dvojici velikih majstora, a to je čudesno“, kaže Tešija.
No ulogu u slici Tešija ne shvaća olako. „Moj odnos prema tome da budem nečiji lik... to je zahtjevno. Moraš slušati slikara – što točno želi, kakvu emociju traži, kakvu transformaciju. Ako ga ne slušaš, lik neće izaći. A kod Eugena nema namještanja. On jednostavno kaže: 'Želim to' – i idemo. I ubrzo kaže da je to to. Onda on dalje radi na slici, ali ja sam se pripremio, dao sam sve da budem taj Dizma kojeg on vidi.“
Ta posveta ima posebno značenje za njega jer je slika nastala u najosjetljivijem razdoblju njegova života. „To mi je bio težak dio života. Tata mi je umirao. Ova slika je posvećena njemu. Nastala je baš kad je on odlazio... u dubine svemira.“
Ova slika, kao i cijeli novi ciklus, dio je osobnog i profesionalnog zaokreta kaže Eugen. „‘Drugačije vrste ljubavi’ objedinit će sve ono čime sam se bavio posljednjih godina, odnosima, ranjivošću, potrebom čovjeka da voli i da bude voljen. I razočaranjima. Ova faza rada izrasta iz prethodna dva ciklusa – ‘Ma De’, koji nosi moj nadimak jer mi je mama uvijek govorila ‘Ma de, ti nikad nećeš biti slikar’, i ‘Sve su ti slike okej’, jer mi je otac, koji također nije bio neka podrška, u tri ujutro jednom poslao poruku: ‘Ma sve su ti slike okej’.“
Oba ciklusa, osobna i emocionalna, usmjerena su prema novoj razini zrelosti. „To je moj način da razumijem i oprostim – sebi i njima. Da prikažem sve nijanse ljubavi, one jednostavne, zakasnjele, one koje bole i one koje liječe“, kaže Varzić.
Ciklus Ma De uskoro seli u Metković, potom u Osijek, a 26. lipnja u trećem gradu – još uvijek u tajnosti – umjetnik najavljuje rezime čitavog stvaralaštva posljednjih pet do šest godina. „Volim imati reset svakih pet godina. Pogledam gdje idem, kako idem. U načelu stalno radim promjene – promjena me drži živim.“
Slikanje doživljava kao potrebu, pa i nužnost. U Španjolskoj je usavršavao tehnike kod Antonija Garcíje Lópeza, ali ostaje vjeran svom izrazu. „Ne volim se etiketirati. Hiperrealizam je bio popularan kad sam se rodio, u osamdesetima. Ja više volim reći da slikam u toj maniri, ali bez etiketa. Moji radovi su sirovi, nesavršeni, iskreni.“
Jedan od ključnih elemenata njegovih izložbi je i – njegova osobna, otvorena i izložena ranjivost. „Kad postavljam izložbe, slažem ih kronološki. Nekad izložim i sliku za koju znam da nije dobra. Loša slika iz lošeg trenutka. A neki plaču ispred nje, dok ja plačem od muke. Ali ne mogu utjecati na to kako će netko nešto doživjeti. Ne namećem – doživi kako želiš.“
I upravo zato njegovo slikarstvo ima snagu – ono ne prikazuje savršen svijet, nego onaj stvaran. Na pitanje kako nastaju njegovi portreti, Eugen iskreno kaže: „Fotografiram ljude u trenutku, kasnije ih slikam. Osmišljavam im ulogu, vizualnu priču oko njih. Tako je bilo i s Joškom. On nije samo lice – on je Dizma. On je čovjek koji nas podsjeća da je i slabost oblik milosti.“
U toj boli nastala je umjetnost koja nas ne privlači samo zato što prepoznajemo vlastite rane u tuđim pričama, nego i zato što nas podsjeća na ono što nas čini ljudima. Svi u nekom trenutku života prolazimo kroz gubitke, tugu i preispitivanja, a upravo te, često potisnute „ružne“ emocije, u likovnoj umjetnosti dobivaju novo lice – ono koje nas ne odbija, već nas nježno, ali snažno dodiruje.
Za Eugena Varzića lice je platno na kojem se upisuju slojevi iskustava, emocija, boli i nade. U licima se vidi sve – i ono izgovoreno i ono prešućeno. Kroz oči i izraze lica on bilježi trenutke ranjivosti i snage, tišine i vriska, postavljajući pred gledatelja ne samo portret, već ogledalo.
Slike Eugena Varzića pokazuju kako tuga može biti lijepa, kako bol može postati svjetlo, a ranjivost temelj spoznaje i oprosta. U njima nalazimo ono što nam je svima potrebno: mogućnost katarze, unutarnjeg čišćenja, prihvaćanja svijeta i sebe – i nadu da je sve, pa i kraj, možda samo početak nečeg novog.
