Umjetnica Emanuela Lekić u Zagrebu potpisuje izložbu Marvelous Problems - mjesto izlaganja je Galerija Kranjčar. Radi se o ciklusu koji je prethodno bio izlagan u Beču i Budimpešti. Izložba okuplja trogodišnji umjetnički rad koji se fokusira na koncept “skloništa” kao prostora stalne dvosmislenosti, istovremeno sigurnog utočišta i latentne prijetnje.

Lekić gradi slikarski jezik koji se oslanja na realističnu izvedbu, ali pod površinom otvara rascjepe između stvarnog i imaginarnog, kolektivnog i individualnog sjećanja te napetosti iščekivanja.

Njezina ulja na platnu, često izvedena u čistim i kontrastnim kolorističkim odnosima, na prvi pogled djeluju kontrolirano i dotjerano, no dugim promatranjem otkrivaju slojevitu i nemirniju strukturu iza prividne dekorativnosti.

 

U Marvelous Problems polazište postaje ideja skloništa kao ambivalentnog prostora koji u isto vrijeme štiti i zatvara, smiruje i destabilizira.

Taj paradoks razvija se kroz scene koje su vizualno uređene, gotovo scenografski dotjerane, ali upravo ta kontrola otvara prostor nelagode, kao da se iza pažljivo složenih kulisa uvijek nalazi nešto što izmiče potpunoj jasnoći.

„Ključni formalni i konceptualni okvir rada proizlazi iz estetike paper theatre, odnosno papirnatog kazališta 19. stoljeća. Te minijaturne kućne pozornice s izmjenjivim kulisama i likovima postaju model za konstrukciju slike kao scene, pri čemu se granica između pozornice i iluzije postupno briše te premješta u psihološki prostor promatrača." navodi autorica.

Metodološki, rad se oslanja na izradu fizičkih maketa i diorama koje funkcioniraju kao trodimenzionalne skice. „U njima se najprije oblikuju svjetlo, prostor i dramaturgija prizora, a tek potom se ti odnosi prenose u slikarstvo. Svjetlo pritom postaje aktivni sudionik kompozicije, dok scena ostaje kontrolirana, ali inherentno nestabilna konstrukcija.” dodala je Lekić.

Scene su vizualno ukrašene i dotjerane, gotovo u skladu s kolektivnom vizualnom logikom koja sugerira da je sve pod kontrolom i “ispravno” postavljeno. Međutim, upravo ta estetska uređenost postaje mehanizam koji privlači promatrača i istovremeno ga uvlači u prostor nelagode. Ispod površine pojavljuje se osjećaj da nešto odstupa, da postoji element koji je “kontra” i blago izmaknut, kao da je scena uvijek malo pomaknuta iz svoje stabilne osi.

Dramatizacija je dodatno naglašena korištenjem kulise i okvira, ograničenog prostora događanja koji podsjeća na zatvorenu pozornicu. Ti prizori evociraju trivijalne zabave i predstave koje su nekoć bile središnji oblik društvene razonode, no u ovom kontekstu one dobivaju drugačiji ton: iza dekorativnosti i igre probija se sloj psihološke napetosti.

Motivi djeluju kao da su istovremeno vidljivi i skriveni. Nešto je tek naznačeno, u pogledu, gesti, u detalju koji “izmiče”, kao da se može vidjeti ili čuti nešto što nije potpuno artikulirano.

U toj emotivnoj kaši pojavljuje se blagi horor ugođaj, ne kao žanrovska referenca, nego kao osjećaj da iza uredne scene postoji nešto neizrečeno što pokušava prodrijeti na površinu.

U tom smislu, radovi otvaraju prostor u kojem čovjek nije stabilan, nego niz kontradiktornih emocija koje se selektivno puštaju “na scenu”. Identitet se pritom ne pojavljuje kao cjelina, nego kao izvedba, nešto što se aktivira i prikazuje u skladu s okruženjem.

Ta ideja pozornice života postaje temeljna struktura ciklusa, u kojem se svaki prizor čita kao kontrolirana, ali uvijek potencijalno nestabilna reprezentacija.

Umjetnost je tu da nas izbaci iz sigurne zone te ubaci u emotivni okvir u kojemu se ne osjećamo "dobro", kako bismo otkrili vlastite dubine osobnosti i naučili nešto ne samo o nama samima, već i o svijetu oko nas te ga promišljali i pokušali napraviti boljim mjestom. 

Emanuela Lekić diplomirala je slikarstvo 2019. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Igora Rončevića. Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, uključujući 5. i 6. bijenale slikarstva, 35. Salon mladih te Erste Fragmenti. Dobitnica je više stručnih i publika nagrada te djeluje kao samostalna umjetnica i vanjska suradnica na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

GOLGOTSKA NOĆ: performans kao arhetip patnje i zajedničkog iskustva - DIMITRIJE POPOVIĆ, JOSIP JOŠKO TEŠIJA I MAJA BAJAMIĆ

“60 sekundi Dalmatinke” & MIA PETRIČEVIĆ @ u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar kao imerzivna studija jezika, svakodnevnih uvreda i njihove duboke psihološke posljedice na ženski identitet

DAMIR FABIJANIĆ i njegove REMINISCENCIJE # 39 godina rada u Galeriji Kranjčar - plakati, kalendari, časopisi, katalozi, knjige..