Ispred Međunarodne zračne luke Franjo Tuđman postavljen je sedam metara visok astronaut koji kao da je upravo stigao iz nekog drugog svijeta. U tamnoplavom odijelu, prekrivenom bijelim natpisima, formulama i crtežima, s velikim narančastim vizirom, Boonji Spaceman američkog umjetnika Brendana Murphyja privlači pogled, prekida rutinu putničkog prostora i poziva na zaustavljanje. Projekt je ideja veleposlanice SAD-a u Hrvatskoj, Nicole McGraw.
Što se događa kada monumentalna skulptura izađe iz galerije i postane dio svakodnevice? Može li umjetnički objekt na mjestu kojim ljudi uglavnom prolaze potaknuti znatiželju, divljenje ili barem trenutak razmišljanja? I što nam govori površina prekrivena formulama, rukopisima i znakovima koji podsjećaju na spontano šaranje?
Zagrebački astronaut ondje će ostati godinu dana. Njegova je prisutnost istodobno vizualni događaj, intervencija u javnom prostoru i prilika da se razmotri odnos suvremene skulpture i publike koja joj ne dolazi nužno u susret s namjerom da promatra umjetnost. Putnici su ovdje u prolazu, usmjereni prema dolascima, odlascima i sljedećem odredištu. Skulptura ih, međutim, poziva da na trenutak prekinu taj ritam.
Murphyja sam pitala kako razmišlja o odnosu skulpture i mjesta na kojem je postavljena, koliko može predvidjeti reakcije publike te što se mijenja kada umjetničko djelo više nije samo njegovo, nego postaje dio zajedničkog prostora.
„Mislim da Zagreb ima stvarnu priliku izgraditi se kao kreativno središte – kroz glazbu, umjetnost i sport. Ovdje osjećam određenu neovisnost o nekim negativnim stvarima koje se događaju u Europi. Zagreb mi je zato zanimljiviji od nekih drugih europskih gradova”, kaže Murphy, koji smatra da umjetnost može povezivati ljude mimo političkih i društvenih podjela.
Skulptura u prostoru: između arhitekture, prolaznika i pogleda
Javna skulptura nikada ne postoji samo kao oblik koji promatramo. Ona je i odnos prema prostoru, mjerilu okolne arhitekture, kretanju ljudi i načinu na koji je susrećemo. Za razliku od galerijskog postava, u kojem je pogled posjetitelja uglavnom usmjeren prema umjetničkom djelu, u zračnoj luci skulptura ulazi u prostor obilježen funkcijom, protokom i žurbom. Upravo zato njezina monumentalnost nije samo pitanje dimenzija, nego i način na koji se nameće svakodnevnom iskustvu.
Murphy kaže da je prilikom postavljanja astronauta u Zagrebu mnogo razmišljao o njegovu odnosu s okolinom. Izbor boje nije bio slučajan.
„Astronaut je mat plave boje jer nisam želio da bude u sukobu s izrazito suvremenom arhitekturom zračne luke. Inače često radim skulpture s kromiranim, sjajnim površinama, ali sviđa mi se što je ova nešto suzdržanija”, objašnjava.
Razmatrali su i mogućnost da skulpturu postave unutar terminala, kao i njezinu orijentaciju i način na koji će ljudi prolaziti pokraj nje. U konačnici, odabrano je mjesto na kojem astronaut ima dovoljno prostora da se sagleda kao cjelina, ali i da postane dio iskustva dolaska u Zagreb.
@dubravkapz #brendanmurphyart #zagrebairport #franjotudmanairport #modernart #contemporaryart ♬ original sound - Dubravka Prpic Znaor
„Mislim da je ovo sjajna lokacija. Skulptura bi mogla dati identitet zračnoj luci, a možda i dodatno pridonijeti identitetu Zagreba. Želim da ljudi imaju osjećaj: stigao sam”, kaže umjetnik.
Skulptura je zamišljena kao samostalno umjetničko djelo, ali njezino značenje nastaje i u susretu s konkretnim mjestom.
Astronaut može biti simbol istraživanja, nepoznatoga i tehnološkog napretka, ali u kontekstu zračne luke postaje i figura putnika – nekoga tko napušta poznato i odlazi prema nečemu što tek treba upoznati. Njegov svemirski karakter pritom se prirodno nadovezuje na ideju putovanja, premda se svemir i stvarni svijet zračne luke ne moraju nužno podudarati u svakom tumačenju.
Važno je i to da se skulptura ne nalazi u neutralnom prostoru. Zračna luka mjesto je susreta različitih jezika, kultura i životnih priča, ali i prostor privremene prisutnosti. Ljudi u njemu rijetko ostaju dugo. Astronaut tako može postati orijentir, vizualni znak dobrodošlice ili tek neobičan prizor koji će netko fotografirati prije nego što nastavi prema svom odredištu. Nijedna od tih reakcija ne mora biti konačna ni jedina.
Formule koje nisu samo formule
Jedan od najupečatljivijih elemenata Boonji Spacemana njegova je površina. Bijeli natpisi, matematički izrazi, crteži i simboli prekrivaju tamnoplavo odijelo poput slojeva misli, bilješki i tragova koji su se tijekom vremena nakupili na nekom predmetu. Na prvi pogled mogu podsjetiti na tehničke zapise svemirskog istraživača, ali i na spontano ispisivanje zidova, grafite ili šaranje koje javni prostor pretvara u površinu za osobno izražavanje.
Ta je asocijacija posebno zanimljiva jer šaranje i grafiti često nastaju iz potrebe da se ostavi trag, zauzme prostor ili nečemu što je inače zatvoreno i dovršeno doda vlastiti znak. Površina skulpture pritom ostaje dio umjetnikove kompozicije, ali gledatelj u njoj može prepoznati nešto poznato iz vlastitog iskustva grada: rukopis, poruku, formulu, crtež ili znak koji se ne mora odmah razumjeti da bi privukao pozornost.
U Murphyjevu radu formule imaju i šire značenje. Umjetnik ih povezuje s nepredvidljivošću života i mogućnošću da se odmaknemo od očekivanih rješenja.
„Oduvijek me fascinirala ideja prihvaćanja nepoznatoga. Život nije jedan plus jedan jednako dva. Život je promjenjiv. Najbolje stvari, one najmaštovitije, nastaju kada je jedan plus jedan jednako tri”, rekao je predstavljajući skulpturu.
Takva izjava upućuje na to da formule nisu tek ukras ili pokušaj doslovnog prikaza znanstvenog jezika. One su dio vizualnog sustava koji povezuje racionalno i intuitivno, red i odstupanje, poznate znakove i otvorena značenja. Matematička formula uobičajeno upućuje na preciznost i rezultat, no u umjetničkom kontekstu može postati i metafora za ono što se ne da izračunati.
Pritom je zanimljivo promatrati kako publika čita površinu skulpture.
Netko će u njoj vidjeti svemirsku opremu, netko grafički uzorak, a netko estetiku gradskih zidova i tragove neformalnog izražavanja. Mogućnost višestrukog čitanja jedan je od načina na koje umjetničko djelo može uspostaviti odnos s ljudima koji mu pristupaju bez prethodnog poznavanja umjetnikova opusa.
Ne mora svatko razumjeti svaku formulu niti prepoznati njezino podrijetlo. Ponekad je dovoljno da površina pobudi pitanje: što ovdje piše, što ti znakovi znače i zašto su raspoređeni upravo tako? U tom se trenutku gledanje pretvara u aktivniji odnos s djelom.
Od promatranja do sudjelovanja
Murphy ne skriva da ga zanima kako će publika reagirati na njegove skulpture. Ipak, javni prostor za njega predstavlja drukčiji oblik umjetničkog iskustva od onoga na koji je naviknuo radeći slike. „Kada naslikam sliku, završim je i prepustim svijetu. Ne znam tko ju je kupio niti što će se s njom dogoditi. Kod skulptura sam više uključen i nakon što ih izradim. Želim vidjeti kako djeluju na ljude, dobiti poruku, vidjeti fotografije na Instagramu”, kaže.
Skulptura u javnom prostoru izložena je pogledima, ali i komentarima, fotografiranju, prisvajanju kroz osobna tumačenja te različitim oblicima interakcije. Ona ne bira svoju publiku. Pokraj nje prolaze ljudi različite dobi, interesa i kulturnog iskustva, a svaki susret može proizvesti drukčiju reakciju.
Netko će zastati i diviti se njezinoj veličini, netko će se fotografirati, netko će pokušati protumačiti natpise, a netko će samo registrirati da se na prostoru ispred terminala pojavilo nešto neobično. I upravo je u toj raznolikosti mogućih reakcija dio potencijala javne umjetnosti: ona ne zahtijeva da svi gledatelji na nju odgovore na isti način.
Murphy razmatra i mogućnost dodatnog uključivanja publike putem QR koda. U New Yorku je, uz skulpturu medvjedića Teddy Bear, eksperimentirao s virtualnim porukama ljubavi, a prikupljeno ih je oko pet tisuća. Sličan bi pristup, smatra, mogao funkcionirati i u Zagrebu.
„Možda bismo ovdje mogli napraviti nešto poput razglednice iz Zagreba. To bi bilo logično jer je riječ o zračnoj luci – ljudi nekamo putuju, odlaze i dolaze. Volim ideju da se uključe i ostave nešto svoje”, kaže.
Takav bi dodatak proširio iskustvo skulpture, pretvarajući je iz objekta koji se promatra u mjesto na kojem se ostavlja osobna poruka. No i bez digitalne interakcije, astronaut već funkcionira kao svojevrsna pozivnica na sudjelovanje: dovoljno je velik da ga je teško previdjeti, a dovoljno neobičan da potakne pitanje što radi na tom mjestu.
U galeriju uglavnom ulazimo s namjerom da gledamo umjetnost. U zračnoj luci umjetnost se pojavljuje usred nečega drugog – putovanja, čekanja, susreta i rastanaka. Njezin je izazov privući pažnju, ali i mogućnost da kratki susret postane trajniji u pamćenju.
Kada umjetnost postane javna, postaje i predmet rasprave
Izlazak iz atelijera donosi umjetniku i gubitak dijela kontrole nad načinom na koji će djelo biti protumačeno. Murphy je to iskusio u australskom Perthu, gdje je njegova skulptura postavljena ispred gradske vijećnice. Po dolasku u hotel preko puta zatekao je prosvjed povezan s uklanjanjem obilježja Aboridžina, nakon čega se našao u medijskim razgovorima koji nisu bili usmjereni samo na umjetnost.
„Ljudi su mi se počeli obraćati kao Amerikancu, a ja sam im govorio da sam prije svega umjetnik. To što dolazim iz Amerike dio je mog identiteta, ali ne definira cijeli moj rad”, prisjeća se. Njegovo iskustvo pokazuje da se javna umjetnost ne može potpuno odvojiti od društvenog i političkog konteksta u kojem se pojavljuje. Čim postane dijelom zajedničkog prostora, djelo ulazi u mrežu značenja koja ne određuje samo njegov autor. Lokacija, povijest mjesta, institucije koje su sudjelovale u postavljanju i reakcije prolaznika mogu utjecati na to kako će ga publika doživjeti.
U Zagrebu je skulptura povezana s inicijativom Veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Hrvatskoj i Međunarodne zračne luke Zagreb, a projekt se nadovezuje i na program Freedom 250, kojim SAD obilježava 250. obljetnicu neovisnosti. Američka veleposlanica Nicole McGraw istaknula je simboliku astronautova koraka prema naprijed, povezujući ga s hrabrošću i otvaranjem novim mogućnostima. Predsjednik Uprave Međunarodne zračne luke Zagreb David Gabelica naglasio je povezanost poruke skulpture s ulogom zračne luke u povezivanju ljudi i otvaranju novih obzora.
Taj institucionalni okvir dio je konteksta djela, ali ne iscrpljuje sva njegova moguća značenja. Skulptura se može promatrati kao simbol prijateljstva Hrvatske i SAD-a, kao atrakcija za putnike, kao suvremena intervencija u arhitektonski prostor ili kao figura koja upućuje na ljudsku znatiželju i potrebu da istražujemo nepoznato. Ta se tumačenja ne moraju međusobno isključivati.
Umjetnost koja prekida rutinu
Murphyjevi monumentalni astronauti već su postavljeni u Londonu, Houstonu i Perthu, a jedan je ove godine postavljen i u Washingtonu. Zagrebački Boonji Spaceman nastavlja taj niz, ali njegovo značenje neće se oblikovati samo prema onome što je umjetnik zamislio. Oblikovat će ga i mjesto na kojem stoji, vrijeme koje će ondje provesti i ljudi koji će svakodnevno prolaziti pokraj njega.
„Iz kreativne perspektive najradije bih ostao u atelijeru, napravio umjetničko djelo i prepustio ga svijetu. Ali uživam u tome da vidim kakav utjecaj ima na ljude. To je kao da glazbenik iz kluba prijeđe na sviranje na stadionu. Kao umjetnici, svi želimo svirati na stadionima”, kaže Murphy.
U toj usporedbi sažeta je i ambicija javne skulpture: izaći iz prostora namijenjenog malom krugu zainteresiranih i postati dijelom svakodnevice šire publike. No njezin uspjeh ne mora se mjeriti samo brojem fotografija, reakcija na društvenim mrežama ili prolaznika koji će se zaustaviti. Možda je jednako važno pitanje hoće li astronaut nekoga potaknuti da drukčije pogleda prostor kroz koji prolazi svaki dan, da se zapita o značenju umjetnosti izvan galerije ili da u poznatom okruženju prepozna nešto neočekivano.
Skulptura od sedam metara pritom ne nudi jednoznačan odgovor. Ona je istodobno objekt divljenja, potencijalni simbol grada, površina ispunjena znakovima i povod za razmišljanje o tome kome umjetnost pripada kada postane javna. Njezine formule mogu se čitati kao pokušaj da se nepoznato objasni, ali i kao podsjetnik da se svijet ne može svesti na unaprijed zadane rezultate. A njezina monumentalnost, umjesto da zahtijeva samo pogled prema gore, može biti poziv da se na trenutak zaustavimo. I razmislimo koliko smo veliki odnosno mali na ovom svijetu te na koje sve načine umjetnost može obogatiti naš život.
