Neki odjevni predmeti nadžive trendove, promjene tijela i čitave životne faze. Čuvamo ih i kada ih više ne nosimo, ne zato što nam trebaju, nego zato što nas povezuju s ljudima, mjestima i verzijama nas samih koje ne želimo zaboraviti.

U svakom ormaru postoji barem jedan komad koji ondje više nije zbog svoje praktične vrijednosti. Možda je riječ o kaputu koji godinama nismo odjenuli, torbi naslijeđenoj od majke, haljini koju smo nosili na važnom životnom događaju ili staroj majici čija je tkanina izgubila oblik, ali koju još uvijek ne možemo baciti. Kada bismo ih procjenjivali samo prema kroju, stanju materijala ili mogućnosti kombiniranja, vjerojatno bismo se odavno oprostili od njih. Ipak, neki predmeti ostaju s nama jer njihova vrijednost više nije samo modna.

Odjeća može postati spremište osobnih sjećanja. Dodir tkanine, poznat miris ili pogled na određeni kroj mogu nas podsjetiti na razdoblje života, osobu koju smo voljeli ili događaj koji je promijenio našu svakodnevicu. Predmet ostaje isti, ali njegovo značenje nadilazi prvotnu funkciju. Više nije riječ samo o tome kako izgleda ili koliko vrijedi, nego o tome što nam predstavlja.
Taj odnos otvara zanimljivo pitanje: zašto neke stvari doživljavamo kao zamjenjive, dok se od drugih teško odvajamo, čak i kada su istrošene, demodirane ili potpuno neupotrebljive?

Odjevni predmet kao produžetak osobnog identiteta

Američki istraživač ponašanja potrošača Russell W. Belk (1988.) razvio je koncept proširenog ja (extended self), prema kojemu predmeti koje posjedujemo mogu postati dio načina na koji doživljavamo i izražavamo vlastiti identitet. Naše stvari nisu samo vanjski dodatak životu; mogu predstavljati naše vrijednosti, odnose, iskustva i pripadnosti.

Odjeća je posebno zanimljiv primjer jer se neposredno povezuje s tijelom i svakodnevnim životom. Nosimo je, dodirujemo, prilagođavamo sebi i uključujemo u osobne rituale. S vremenom određeni komad može postati povezan s konkretnim životnim razdobljem. Jakna koju smo nosili tijekom prvog zaposlenja, haljina s vjenčanja ili tenisice u kojima smo proputovali nekoliko zemalja ne moraju imati posebnu tržišnu vrijednost, ali mogu imati iznimno važnu biografsku ulogu.

BERSHKA

Takvi predmeti postaju materijalni podsjetnici na to tko smo bili i što smo proživjeli. U njima se susreću fizički predmet i osobno značenje koje smo mu dodijelili. Zato odvajanje od odjeće ponekad nije samo raščišćavanje ormara, nego i simboličan čin rastanka s određenim dijelom vlastite prošlosti.

To ne znači da svaki predmet koji čuvamo nužno odražava dubok identitet ili snažnu emociju. Ponekad ga zadržavamo iz praktičnih razloga, navike ili neodlučnosti. No kada se predmet poveže s važnim iskustvom, njegova vrijednost može postati neusporediva s vrijednošću sličnog, novog proizvoda.

Kada odjeća postaje osobni arhiv

Sociologinja Sophie Woodward (2007.) u etnografskom istraživanju svakodnevnih garderoba pokazuje kako izbor odjeće nije moguće razumjeti samo kroz modne trendove i estetske preferencije. Odjeća se uklapa u osobne rutine, odnose, sjećanja i načine na koje doživljavamo vlastito tijelo. Njezino istraživanje posebno je korisno jer pozornost usmjerava na stvarne predmete i iskustva žena, umjesto na idealizirane prikaze garderobe kakve često susrećemo u modnim medijima.

BERSHKA

Odjeća tako može funkcionirati poput osobnog arhiva, ali ne nužno urednog i kronološki organiziranog. U ormaru se mogu istodobno nalaziti komadi koji nas podsjećaju na mladost, razdoblje zaljubljenosti, početke karijere ili osobu koja više nije dio našeg života. Neki su predmeti izloženi i često nošeni, dok drugi ostaju skriveni na dnu ladice. Njihova važnost ne mora biti vidljiva nikome osim nama.

Pritom nije nužno da predmet bude povezan s velikim životnim događajem. Ponekad nas obična majica podsjeti na ljeto provedeno s prijateljima, a stari šal na svakodnevne šetnje s članom obitelji. Upravo je svakodnevnost važna: odjeća je dio ponavljajućih životnih situacija pa se njezina značenja mogu oblikovati postupno, bez svjesne odluke.

Istraživačica tekstilne kulture Carole Hunt (2014.) razmatra tekstil kao nositelja i posrednika sjećanja. Tkanine mogu potaknuti prisjećanje, povezati privatna iskustva s kulturnom poviješću i sačuvati tragove događaja koji bi inače ostali zabilježeni samo u našem sjećanju. U tom smislu odjeća nije tek predmet koji nas podsjeća na prošlost: njezin materijal, tekstura, tragovi korištenja i način na koji je sačuvana također sudjeluju u stvaranju značenja.

Tragovi nošenja: zašto istrošeno ponekad vrijedi više

U svijetu mode često se naglašavaju novost, besprijekorno stanje i očuvanost. Nova odjeća predstavlja mogućnost, svježinu i početak. No u osobnom odnosu prema predmetima vrijedi i suprotna logika: tragovi korištenja mogu povećati njihovu emocionalnu vrijednost. Istraživanje povjesničarke mode Bethan Bide (2017.) pokazuje kako tragovi nošenja na povijesnim odjevnim predmetima mogu otvoriti prostor za razumijevanje osobnih života koji stoje iza njih. Nabori, popravci, izblijedjela mjesta i drugi materijalni tragovi mogu svjedočiti o načinu na koji je odjeća korištena, ali i potaknuti priče i sjećanja koja muzejski predmet na prvi pogled ne otkriva.

Sličan odnos postoji i u privatnim garderobama. Izlizani rukavi omiljenog kaputa mogu značiti godine korištenja, ali i naviku da ga uvijek iznova biramo. Popravljena podstava može nas podsjetiti na trud uložen u očuvanje predmeta. Izblijedjela boja može biti znak vremena koje smo proveli u njemu. Ono što bi na novom proizvodu predstavljalo nedostatak, na osobno važnom komadu može postati dio njegove priče.

BERSHKA

Naravno, istrošenost sama po sebi ne stvara emocionalnu vrijednost. Predmet postaje poseban kada se materijalni tragovi povežu s iskustvom, sjećanjem ili odnosom koji nam je važan. U tom trenutku više ne gledamo samo ono što odjeća jest, nego i sve ono što se dogodilo dok smo je nosili.

Naslijeđena odjeća: kada predmet čuva nečiju prisutnost

Posebno mjesto u emocionalnoj garderobi zauzima odjeća koju dobivamo od članova obitelji ili bliskih osoba. Majčina torba, očev kaput ili bakin broš mogu predstavljati vezu između generacija. Predmet je fizički prisutan i nakon što se promijeni ili prekine svakodnevni odnos s osobom kojoj je pripadao.

Takvi komadi ne moraju odgovarati našem uobičajenom stilu. Možda ih nikada ne bismo kupili sami, možda nisu u našoj veličini ili ne odgovaraju trenutačnim modnim preferencijama. Ipak, njihovo značenje može nadjačati praktična ograničenja. Njihova vrijednost proizlazi iz podrijetla, priče i osjećaja povezanosti s osobom koja ih je nosila.

BERSHKA

U takvim se slučajevima odjeća pretvara u svojevrsni obiteljski dokument.

Može se prenositi uz priču o tome kada je kupljena, kako se nosila ili kojoj je prigodi pripadala. Ponekad je priča precizna i dobro dokumentirana, a ponekad se sastoji od fragmenata, uspomena i pretpostavki. I jedno i drugo može biti dovoljno da predmet dobije posebno mjesto u obiteljskoj povijesti. Zanimljivo je i da se značenje naslijeđenog komada može promijeniti s vremenom. Predmet koji smo nekoć čuvali samo zato što nam je pripadao netko blizak poslije možemo početi nositi, prilagoditi ili kombinirati na vlastiti način. Tako odjeća ne ostaje zamrznuta u prošlosti, nego dobiva novu ulogu u životu osobe koja ju je naslijedila.

Zašto nam je teško odvojiti se od odjeće?

Emocionalna vrijednost predmeta može otežati odluku o tome hoćemo li ga zadržati ili pokloniti. Ako određeni komad povezujemo s osobom ili razdobljem života, njegovo odbacivanje možemo doživjeti kao simboličan gubitak, iako se samo sjećanje ne nalazi doslovno u predmetu.

BERSHKA

Predmet može biti snažan okidač za prisjećanje, ali nije jedino mjesto na kojem uspomena postoji. Ipak, kada je sjećanje povezano s fizičkim predmetom, odvajanje od njega može izazvati nelagodu. Ponekad se bojimo da ćemo izgubiti dio prošlosti ili da ćemo umanjiti važnost nekog odnosa ako se odreknemo stvari koja nas na njega podsjeća. U drugim slučajevima odjeću zadržavamo jer predstavlja moguću budućnost: možda ćemo je ponovno nositi, možda će nam jednog dana odgovarati ili će se vratiti u modu. Zato garderoba često sadržava i tragove prošlosti i projekcije budućnosti. Neki predmeti podsjećaju nas na ono što smo bili, a drugi na ono što bismo željeli ponovno postati.

No čuvanje svega nije jedini način očuvanja uspomena. Fotografija, zapis priče ili prenošenje predmeta osobi kojoj će doista značiti mogu biti jednako vrijedni načini održavanja veze s prošlošću. Važno je razumjeti zašto nešto čuvamo, a ne nužno sve sačuvati zauvijek.

Između osobne povijesti i kulture potrošnje

Emocionalna vrijednost odjeće otvara i šire pitanje odnosa prema potrošnji. Modna industrija uglavnom se oslanja na predstavljanje novih proizvoda, promjene trendova i obećanje da ćemo novom kupnjom dobiti nešto bolje, suvremenije ili bliže željenoj slici sebe. Osobno vezivanje za odjeću uvodi drukčiju logiku: predmet postaje vrijedniji upravo zato što je već dio našeg života.

To ne znači da emocionalna povezanost automatski vodi održivijem ponašanju. Možemo čuvati mnogo odjeće koju ne koristimo, kupovati nove komade iz emocionalnih razloga ili pridavati sentimentalno značenje predmetima koje rijetko nosimo. Ipak, sposobnost da prepoznamo osobnu vrijednost postojećih stvari može promijeniti način na koji razmišljamo o njihovoj zamjeni i odbacivanju.

Odjeća koja traje nije nužno samo ona izrađena od najkvalitetnijih materijala. Ponekad najdulje ostaje s nama predmet s kojim smo razvili odnos. Njegovu vrijednost ne određuju samo cijena, marka ili stanje, nego i iskustva koja smo uz njega povezali.

Na kraju, pitanje nije samo zašto čuvamo odjeću koju više ne nosimo. Pitanje je koliko je naš odnos prema odjeći zapravo odnos prema vlastitoj povijesti. Ponekad se najvrjedniji komad u ormaru ne može kupiti, ponovno proizvesti ni zamijeniti sličnim modelom. Ne zato što je rijedak ili skup, nego zato što je postao dio priče koju ne želimo izgubiti.

Odjevni predmet kao biografija

Antropolog Igor Kopytoff u poglavlju The Cultural Biography of Things: Commoditization as Process (1986.) predlaže da predmete promatramo kroz njihove životne priče. Njihova vrijednost nije nepromjenjiva niti se može svesti na cijenu: predmet tijekom vremena može promijeniti vlasnika, namjenu i društveni status, a može dobiti i sasvim osobno značenje. Ta je perspektiva osobito korisna za razumijevanje odjeće. Kaput kupljen kao običan odjevni predmet s vremenom može postati uspomena na osobu koja ga je nosila, na razdoblje života ili na događaj kojem smo pridavali posebno značenje. Njegova tržišna vrijednost pritom može ostati neznatna, dok emocionalna vrijednost postaje gotovo nemjerljiva. Odjeća tako prestaje biti samo roba: postaje predmet koji čuva tragove osobne i obiteljske povijesti.

 Literatura

1. Belk, R. W. (1988). Possessions and the extended self. Journal of Consumer Research, 15(2), 139–168.

2. Bide, B. (2017). Signs of wear: Encountering memory in the worn materiality of a museum fashion collection. Fashion Theory, 21(4), 449–476.

3. Hunt, C. (2014). Worn clothes and textiles as archives of memory. Critical Studies in Fashion & Beauty, 5(2), 207–232.

4. Kopytoff, I. (1986). The cultural biography of things: Commoditization as process. In A. Appadurai (Ed.), The social life of things: Commodities in cultural perspective (pp. 64–92). Cambridge University Press.

5. Miller, D. (2008). The comfort of things. Polity.

6. Woodward, S. (2007). Why women wear what they wear. Berg.