Izložba Moja koža – kultura tetoviranja, postavljena u Etnografskom muzeju, tetoviranje sagledava kao složen, višeslojan i dinamičan kulturni fenomen koji se kroz povijest neprestano transformira, prilagođava i reinterpretira. Smještena između inspiracije i autentičnosti, protesta i norme, rituala i mode, duhovnosti i estetike, tetovaža se ovdje ne promatra kao puki estetski izbor, nego kao praksa koja istodobno povezuje i razdvaja, prelazi granice tradicije i suvremenosti te u tim prijelazima proizvodi nova značenja. Autorica izložbe je etnologinja Tea Rittig.
Otvorenje izložbe privuklo je velik broj ljubitelja ukrašavanja tijela, ali i širu kulturnu publiku, upravo zahvaljujući znanstvenom okviru unutar kojeg je tema obrađena. Takav pristup tetoviranju daje kontekst i ozbiljnost koju ova praksa zaslužuje, naglašavajući njezinu bogatu povijest i društvenu slojevitost.
Iako je danas gotovo sveprisutno, tetoviranje nadilazi status prolaznog trenda ili masovne pojave. Riječ je o praksi duboko ukorijenjenoj u ljudskoj povijesti: ljudska koža obilježava se tisućama godina, u različitim kulturama i iz različitih razloga, noseći snažna simbolička, društvena i identitetska značenja. Izložba prati trag tetoviranja kroz povijest, otvarajući pitanja međukulturnih utjecaja, prijenosa motiva i suvremene recepcije tradicijskih tetovaža.
Za razliku od suvremenih tetovaža koje često koriste univerzalni vizualni jezik, tradicijske tetovaže snažno su vezane uz konkretno kulturno, povijesno i društveno okruženje iz kojeg potječu. Upravo tim praksama posvećena je posebna pažnja, osobito onima koje zahvaljujući svojoj vizualnoj prepoznatljivosti u suvremenom kontekstu nadilaze lokalne sredine i postaju globalno čitljiv oblik izražavanja, ističe Rittig.
Suvremeno komunikacijsko značenje tradicijske tetovaže, uvjetovano povijesnim okolnostima, prikazano je kroz jedinstveni fenomen bocanja, sicanja odnosno tetoviranja žena katolkinja u Bosni i Hercegovini. Ova se praksa analizira kroz prizmu lako čitljive simbolike i izražene semantičnosti, čime se tetovaža razumijeva kao vizualni jezik s jasno artikuliranim značenjima, ali i kao sredstvo zaštite, identifikacije i pripadnosti.
U suradnji s profesionalnom tattoo zajednicom zagrebačke scene, izložbeni sadržaj oblikovan je tako da naglasi raznolikost i inkluzivnost, kako osoba koje se bave tetoviranjem, tako i onih koji se tetoviraju. U fokusu istraživanja nalaze se iskustvo rada, profesionalni razvoj i poduzetništvo, ali i činjenica da je tetoviranje za mnoge više od zanimanja – ono je sastavni dio životnog stila i osobnog identiteta.
Tetovaže funkcioniraju kao snažno sredstvo samopotvrde i neverbalne komunikacije, čije se značenje uvijek gradi u odnosu na kontekst, perspektivu promatrača te razumijevanje kulturnih i društvenih razlika. Društvene percepcije tetovaža kroz povijest su se mijenjale: od obilježja devijantnog, nekonvencionalnog i buntovnog u odnosu na dominantne norme, do danas široko prihvaćenog i medijski afirmiranog fenomena snažno prisutnog u glazbi, filmu, modi i popularnoj kulturi.
Tetovaže su trajne. Pigment ostaje pod kožom, ispisujući osobne narative, privlačeći i odbijajući poglede. Prikazi tetovaža i razgovori sa sudionicima istraživanja otvaraju pitanja motiva tetoviranja, odnosa prema tijelu i stilu te načina na koji tetovaže sudjeluju u izgradnji identiteta, bilježenju stavova i pamćenju proživljenog.
Cilj izložbe je, kroz osobne priče i oslanjanje na kulturno nasljeđe, ukazati na živu, inovativnu i slojevitu kulturu tetoviranja. Fokus je stavljen na vizualna, etnološka i kulturološka pitanja, s namjerom poticanja suvremenih rasprava iz različitih perspektiva. Polazište popratnih programa temelji se na uzajamnom utjecaju tradicije, umjetnosti, umijeća i življene kulture tetoviranja.
Izložba je otvorena od 27. siječnja do 3. svibnja 2026.
foto: Nina Koydl za Etnografski muzej
