Galerija Mala jučer je, u subotu, 25. listopada 2014. u 12 sati svečano otvorila samostalnu izložbu Zatočena, nikako zauzdana naše poznate slikarice i grafičarke, cijenjene akademkinje Nives Kavurić Kurtović, umirovljene profesorice Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izložba se može razgledati do 5. studenoga 2014.
Najnovija izložba je prilika da se šira javnost upozna s najnovijim slikama uljem na mediapanu i crtežima koje je umjetnica stvorila tijekom posljednjih godinu-dvije dana, u trenucima nadahnuća i fizičke snage, usprkos svojoj bolesti zbog koje je prikovana uz postelju.
Sistematična i kreativna kao i uvijek Nives K-K kako se često potpisuje, oduvijek je njegovala ruku koja je bilježila njezine raskošne figuralne prizore podcrtane ironičnim ili duhovitim rečenicama koje pojašnjavaju njezino „stanje duše“, intimne trenutke, osobne rasprave. Te ispisane riječi i cijele rečenice su poput nekog romana toka svijesti, to su usamljeni razgovori, žive introspekcije, bilješke najskrovitijih misli postavljene na crtaču ili slikanu podlogu.
Sve je to svojevrsna katarza, stanja mentalnoga čišćenja koje njeguju tek rijetki znalci u svojoj stvaralačkoj tišini i osamljenosti ateliera. I koji se pred gledatelja daju onakvi kakvi jesu, ogoljeli, bez uljepšavanja. Onakvi kakvima sebe doživljavaju u najboljim, ali s druge strane i u lošim trenucima. Tu snagu koja je potrebna za "razgoličavanje" imaju samo rijetki. A Nives Kavurić Kurtović jest takva, samosvojna i velika.
Nives Kavurić Kurtović, Autoportret
„Moje su misli spontane, one su hvatane uživo, bez korekture. Stvaralački nerv je kao udav, sve se kod mene mora dogoditi u trenutku. Pogledajte, recimo Knifera. To je jedna vrsta sistema. A ja sam suprotnost njemu. To je moja potraga, stalno traganje za istinom", pojašnjava Nives Kavurić Kurtović svoj stvaralački pristup.
Autor: Dorotea Jendrić
Predgovor izložbi u zagrebačkoj Galeriji Mala napisao je akademik Tonko Maroević. U svom tekstu iskoristio je naslov jednoga crteža i kaže: Ovaj put se odlučujemo za rječitu sintagmu „Zatočena nikako zauzdana“, što je urasla u gusto crno mrežasto tkivo jednog velikog crteža, začinjenog još intenzivnim bljeskom krvavo crvene boje. Smatramo da je autorica na taj način idealno pozicionirala svoje ishodište, svoje stanje i raspoloženje, svoja fizička ograničenja i svoju maštovitu evazivnost, čak sklonost levitaciji. Doista, zatočeništvo u tijelu (s dodatnom gravitacijom bolovanja) kao da nužno traži nadoknadu u vitalnom neposluhu, u živoj agilnosti duha što prkosno nalazi svijetle prodore na dnu najopakijeg crnila - .
- Premda nije nikada napustila apartne površine platna i papira, niti odustala od olovaka, pera i kistova, usuđujemo se tvrditi kako Nives Kavurić-Kurtović provodi svojevrsni body-art. Naime, polja njezinih kadrova nose tragove strastvenog obuhvata, tokovi linija vođeni su nesmirenim, temperamentnim rukopisom, mrlje tuša i boje reflektiraju gestualnu napetost. Nekoliko novijih slika uvjerit će nas također u antropomorfnu motiviranost, u ljudsku mjeru njezine imaginacije i egzekucije. Polegnuta, plutajuća „Ofelija“ u prozračnom bljedilu kao da hlapi ili se pretapa u tekuću materiju. Prozirne silhuete „Daška“ igrom prstiju dopunjuju presuzdržanu ekspresivnost lica. Za razliku od paučinaste tvari „Daška“ čvrsta i zagasita faktura slike sa zatamnjenom glavom i nekoliko blijedih maski (ali prodornih očiju) nudi grčevitu viziju rastrojenosti subjekta. Konačno, izložbu zaokružuje i kruni jetka samoanaliza „Autoportreta“, slikanoga bez ikakve laske i povlađivanja, narcizma i ugađanja taštini. „Nivesin rubac“ autentičan je otisak nutarnjeg nemira, djelatnog i plodnog nespokoja, definitivna pretvorba efemernoga u ikoničko, pojedinačnoga u opće i vanvremeno - . (Tonko Maroević, odlomak predgovora katalogu)
