U Galeriji Kranjčar otvorena je izložba „Isijavanje“ fotografkinje Darije Jelinčić, projekt koji polazi od fotografije, ali se ne zaustavlja na onome što je vidljivo u kadru. U središtu su iskustvo, sjećanje i osjećaj koji ostaje nakon nekog trenutka – osobni doživljaj koji se kroz fotografiju pretvara u nešto univerzalno.
Jelinčić u svojim radovima posebno istražuje odnos čovjeka i prostora, a more pritom zauzima važno mjesto. Fotografije nastale uz Jadran nisu samo dokumenti krajolika, već zapisi senzualnog i emocionalnog iskustva. Kako sama autorica objašnjava, upravo je more nešto što „osjeća“, zbog čega mu se iznova vraća.
„Živjela sam tamo dvanaest i pol godina i na tome sam bila najzahvalnija. Sve ostalo je nekako bilo u redu, ali more i osjećaj ljeta...“, govori Jelinčić o svojoj povezanosti s Jadranom. More je dio njezina osobnog iskustva i sjećanja još od djetinjstva. Ljeto je provodila na Pagu, mjestu koje opisuje kao „nepodnošljivu inspiraciju“, a upravo se Pag pojavljuje i u njezinim fotografskim projektima.
No „Isijavanje“ ne govori samo o moru. Izložba se bavi onim što se događa kada iskustvo završi – trenutkom u kojem ono više nije prisutno, ali ostaje u nama kao sjećanje. Fotografija tako postaje način da se sačuva nešto što je teško precizno opisati: osjećaj određenog prostora, svjetla, samoće, tišine ili dodira s prirodom.
„Susret s krajem, s krajem iskustva koje je bilo u nama i koje nam stvara to sjećanje“, jedan je od načina na koji Jelinčić opisuje polazište projekta. Za nju iskustvo koje imamo u trenutku nastanka fotografije nastavlja utjecati na način na koji gledamo svijet. „To nekako utječe na način na koji vidimo svijet oko sebe, barem utječe na moj pogled na svijet i formira identitet.“
Kroz odnos prema iskustvu otvara se i pitanje prostora koji danas sve teže možemo doživjeti na isti način kao nekada. Autorica govori o tome kako je tijekom godina postajalo sve teže pronaći izolirana mjesta uz more, ona na kojima nema drugih sadržaja i podražaja koji usmjeravaju naš pogled. Ono što je u djetinjstvu bilo spontano i dostupno – otići do mora, biti sam u prirodi, uroniti u vodu – danas zahtijeva vrijeme i namjeru.
„Kad sam bila dijete, mogla sam brzo pronaći neko mirno, izolirano mjesto, a danas do tih mjesta moram otići, treba mi vrijeme. I onda sam tom prostoru pristupila kao mjestu pažnje, bivanja i tog iskustva.“
Ta su tri pojma – pažnja, bivanje i trajanje – važna i za razumijevanje njezina umjetničkog procesa. Fotografije ne nastaju nužno kao unaprijed zamišljena cjelina. Projekt se razvija godinama, nelinearno, a pojedine fotografije mogu nastati prije nego što autorica uopće zna kojoj će cjelini pripadati. Cjelina se, kako opisuje, prepoznaje tek kada radovi postanu njezin vjerodostojan odraz.
„Ne forsiram projekt. U jednom trenutku prepoznam cjelinu i shvatim da su ti radovi postali moj vjerodostojan odraz.“
Posebno je važan i način na koji su fotografije predstavljene u Galeriji Kranjčar. Odabir formata i materijala nije slučajan. Fotografije su izvedene na metalnom, odnosno aluminiziranom papiru koji reflektira svjetlost. U kontaktu sa svjetlom radovi dobivaju dodatnu dimenziju i mijenjaju se ovisno o prostoru i poziciji promatrača.
„Htijela sam da bude lakše i transparentnije, kompatibilnije s prostorom. Htjela sam taj papir jer reflektira svjetlost“, objašnjava Jelinčić. Dojam je biserne plohe, pojavljuje se pred očima promatrača igra svjetla koja daje dojam da je moguće uroniti u to more ili nebo.
I sami formati fotografija – veći i manji – postavljeni su tako da određuju kretanje kroz galeriju. Posjetitelj se ne zadržava nužno na jednom mjestu, već se približava radovima i udaljava od njih, a prostor na neki način postaje dio iskustva. Kao što se odnos prema moru mijenja ovisno o tome stojimo li na obali, ulazimo li u vodu ili gledamo prema pučini, tako se i fotografije mijenjaju s našim položajem pred njima.
Za Jelinčić je pritom važno da gledatelj u radovima ne pronađe nužno ono što mu je ona unaprijed namijenila. Važnije joj je da fotografija pokrene nešto vlastito.
„Najvažnije mi je otići duboko u sebe i vjerovati da će i drugi to osjetiti te pronaći vlastite dubine, emotivne podražaje i doživljaje.“
U tome se osobno iskustvo pretvara u univerzalno. Fotografija može pripadati autorici, ali osjećaj koji pokrene više nije samo njezin. Jedna fotografija mora i zvijezda, primjerice, kod gledateljice je probudila snažno sjećanje na trenutak proveden sa suprugom na brodu. Takvi susreti, kaže autorica, su ono što želi postići – otvoriti prostor u kojem se osobna sjećanja gledatelja susreću s njezinim.
„To je moje iskustvo, ali je istovremeno i univerzalno.“
Iza tog pogleda stoji i njezina obrazovna pozadina. Jelinčić je završila sociologiju, ali je paralelno pohađala studij vezan uz dizajn i fotografiju. Fotografija je, međutim, puno više od odabrane profesije postala dugogodišnja strast. Na njezin način promatranja utjecalo je i obrazovanje – kako sama kaže, sociologija je odredila i „izmjerila“ njezin način razmišljanja.
„Fotografije gledam od svoje dvanaeste godine“, govori, prisjećajući se i vremena provedenog u Pragu. Iako je željela upisati fotografiju i Akademiju, životni su se putevi razvili drugačije. No fotografija je ostala prisutna i s vremenom postala način razmišljanja, bilježenja i razumijevanja svijeta.
„Isijavanje“ kao projekt otvara prostor za vlastito iskustvo gledanja. Svjetlost koja se odbija od površine fotografija, motivi mora i prirode, prazni prostori i osjećaj izdvojenosti zajedno stvaraju atmosferu u kojoj se ono fotografirano polako pretvara u sjećanje.
Jer ono što Jelinčić pokušava sačuvati nije samo prizor. To je iskustvo prizora – ono što osjećamo dok gledamo more, ulazimo u vodu, stojimo sami u prostoru ili promatramo svjetlost. I to, jednom kada trenutak prođe, je ono što ostaje u nama i sudjeluje u stvaranju naših osobnih sjećanja i identiteta. Te na taj način naš emotivni svijet i život čini bogatim.
