Preslušala i oduševila se: Iva Lorković
Uf, da li vam se ikad dogodilo da vas je album osvojio iz prve? Meni što sam starija sve rjeđe... No, oni su uspjeli. Godina je 2013. i Daft Punk je izbacio svoj četvrti studijski album "Random Access Memories" i zavladao svim mogućim ljestvicama prodavanosti i slušanosti. Album pruža čisti užitak od početka do kraja, rekla bih to je sjajna glazbena prošlost zapakirana za budućnost. Možda vam nije jasno o čemu govorim, no ako ga poslušate sve će vam biti jasno. A priča s momcima koji vole hiperstilizirane kacige išla je nekako ovako...
Godine 1997. albumom "Homework" francuski glazbeni duo, kojeg čine Guy de Homem - Christo i Thomas Bangalter, dao je naslutiti da se stvara novi žanr glazbe koji će se unatoč hrpi raznih utjecaja dati svesti na zajednički nazivnik, a zvati će se upravo onako kako se oni zovu - Daft Punk. Otvorna stvar na albumu "Homework", "Daftendirekt", od mene će zauvijek učiniti fana koji će sa zanimanjem pratiti svako novo izdanje. "Homework" je pokorio off-plesne podije i momci postaju prepoznatljivi diljem svijeta. Samozatajni dvojac odlučno je odbijao prodati svoju kreativnu slobodu kao i svoj lik i tako su nastali retrofuturistički roboti koji vas vode u svijet dobre glazbe.
Četiri godine nakon debi albuma izbacuju novi album "Discovery" šireći tako svoju bazu fanova. Singlovi "One More time" i "Harder, Better, Faster, Stronger" probijaju se na vrhove svih relevantnih ljestvica i postaju apsolutni vladari svih disko podija. Mnogi fanovi debi albuma ostaju pomalo razočarani nastavkom Daft punk priče sa "Discoveryija", što zbog ozbiljnog ulaska u mainstream, što zbog pomanjkanja revolucionarnog duha s prvog albuma. No, tako zagriženi fanovi kao da ne shvaćaju da ne možeš dvaput izmisliti toplu vodu, a nisu daftpunkovci krivi što su izvršili ogroman utjecaj na glazbenu scenu i što je ono što su oni otkrili postalo poželjan zvuk koji je nakraju osvojio mase, što slušatelja, što izvođača.
Nastavljaju dalje svojim tempom te 2005. izbacuju "Human after all", mračniji i hladniji album, koji se više oslanja na estetiku "Homeworka" nego plesnog "Discovery", i čini se kako se Daft Punk vraća nekoj užoj publici, onoj koja ne prati trendove već pažljivo osluškuje ideje iza glazbe, zapravo onoj publici koju su osvojili u početku. Neki kritičari najavljuju istrošenost, ponavljanje, nedovoljnu inovativnost, ali to je sve zato što su ova dva sramežljiva Francuza skrivena iza kaciga pošteno razmazili svoju publiku.
A onda su se malo pritajili, snimali neke remixeve, radili glazbu za film "Tron", te čekali punih osam godina kako bi se sva elektro-glazba udavila u hiper-produkciji raznih Guetta i slične komercijale koja vlada plesnim podijima, i eto ih s mudro složenim suradnicima i materijalom koji će obožavati svi, i oni koji ih ne vole, i oni koji ih vole, i oni koji ih štuju kao bogove i oni koji ih zbog tog štovanja preziru.
Legende Daft Punk od Lego kockica!
Ok, ovi zadnji će uživati u zvukovima koji su preplavili eter sve dok ne skuže da su to oni, pa će tek onda nešto počet pametovati kako je to samo prepakiravnje dobre glazbe iz starih vremena koja s Daft punkovcima nema veze. A potajice će uživati. Četvrti album Daft Punka, "Random Access Memories" za mene je album koji jednostavno moraš imati u vlastitoj kolekciji. I uopće nije važno što mnogi neće znati i neće čuti u novim stvarima Daft Punka neke stare, legendarne stvarčine, već je važno to da su sada stvorili album koji od početka do kraja slušaš lako, uživajući u svakom trenutku u tom nekom mekom elektro danceu s puno duše i topline. Zato ga svi volimo.
A vi glazbeni puritanci, umjesto da mrmljate kako ono što mase vole ne može biti kvalitetno i dobro, bolje vam je da zahvalite Francuzima što su tim istim guettoiziranim masama poklonili nešto od čega će možda postati zahtjevniji konzumenti.
