Imala sam čast prisustvovati procesiji "Za Križen" na Hvaru – drevnom običaju koji se održava već više od pet stoljeća, u kontinuitetu, i koji je pod zaštitom UNESCO-a. Bio je to čin koji za mene nije bio samo tradicijski, nego i osobno važan, prožet vjerom i poštovanjem prema obiteljskoj povijesti.
Txt i foto: Irena Viličić
Moj pokojni tetak Snježan bio je križonoša, zatim moj bratić, a sljedeće godine križ će nositi od sestrične sin. Hodati tim putem za mene je značilo hodati zajedno s njima, poseban je to osjećaj zajedništva i snage.
Procesija se odvija tijekom noći – šest mjesta kreće istovremeno i svako ima svoju skupinu s križonošom koji ne smije spustiti križ na tlo, čak ni na trenutak. Hodali smo oko 25 kilometara, prolazeći kroz tišinu starinskih kamenih ulica, uz more i kroz maslinike, od crkve do crkve. Svako mjesto ima svoj napjev Muke, svoje svjetlo, svoju tišinu. Osobito me dojmio trenutak kad smo ušli u jednu od crkava i čula sam kako pjevaju Zdravo križu. U toj pjesmi, jednostavnoj a snažnoj, osjetila sam sve – vjeru, poniznost, zajedništvo.
Bilo je dirljivo vidjeti obitelji koje hodaju zajedno, djecu koja izdržavaju cijeli put, starije koje neumorno pomažu i mlade koji sve ozbiljnije preuzimaju odgovornost. U svijetu koji se često čini udaljenim, tu večer na Hvaru osjetila sam i vidjela sam nešto što me podsjetilo na snagu zajednice, bila sam dio nečeg velikog.
Nakon svega, u meni je ostao osjećaj unutarnjeg mira, kao da je svaki korak ostavio trag ne samo na tijelu, nego i duboko u meni. Bio je to fizički napor, ali istodobno duhovno iskustvo koje se ne zaboravlja.
