Pruska plava
U ovom radu nema priče.
Ima hodanja, gledanja, slaganja parcela u zraku.
Radni motiv: tjeskoba.
Okruženje baš i ne pomaže, uglavnom kante za smeće i karoserije napreduju.
Ali ne radim inventare i artefakte, ne tražim tlocrte i zidove.
U ovom radu bilježim zrak, mjesta svojih dragih fantoma.
Kao jednostavna vježba, potreba, obaveza; švenkam fluidnim monokromatskim prostorom.
Na putu između gradskih blokova, iznad trotoara i rdavih vodova, oni su uvijek tu, u razini pogleda, i sa svih strana.
Pruska plava okom mi se razlijeva.
AF 2024
Židovska općina Zagreb i Savjet Galerije Milan i Ivo Steiner otvorili su izložbu Amele Frankl, “Pruska plava”, u srijedu, 25. rujna 2024. u 19.00 sati u Galeriji Kranjčar, Kaptol 26, Zagreb. Izložba će biti otvorena do 7.10.2024.
Na poziv Savjeta Galerije Milan i Ivo Steiner likovna umjetnica Amela Frankl predstavlja se novim radom. U svojim radovima često progovara o temi Holokausta.
Smatrajući ga nezaobilaznim povijesnim događajem koji i danas ima svoj eho u europskoj zajednici umjetnica o njemu progovara i u najnovijem radu koncipiranim za ovu priliku. Fascinirana i potaknuta pjesmom Paula Celana 'Fuga smrti' umjetnica kroz autorski tekst, fotografiju i video intimno govori o žrtvama Holokausta.
Autor teksta o izložbi je povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Vanja Babić.
Izložba je financirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, te Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo grada Zagreba.
Više o radu umjetnice: amelafrankl.com
Gledajući kroz prozore svog stana, umjetnica opaža vedro nebo, no ono je često narušeno tamnim mislima i osjećajem tuge, koji se projiciraju kao mračni kvadrati. Ponekad se pojavljuju u fragmentima, a ponekad potpuno prekrivaju nebo. Te crne misli dominiraju njezinim umom, dok svjetlost neba polako ustupa mjesto tami. Misli se izmjenjuju, a balans različitih nijansi plave boje postaje očit. Prozor kroz koji promatra to nebo postaje simbol njezinih najintimnijih doživljaja i unutarnjih pogleda.
Igra između tuge i stvarnosti je gotovo nemoguća, poput utrke koja se nikada ne može dobiti, a ipak traje – beskonačna i neiscrpna. Umjetnica time progovara o tuzi kao svakodnevnom pratitelju života. Ona joj daje prostor, uravnotežuje je i predstavlja je otvoreno, kao neizbježni dio života s kojim se svakodnevno suočavamo. Tuga postaje element koji prepoznajemo i prihvaćamo, a umjetnica je koristi kao medij za izražavanje svoje stvarnosti. I onda kad je prihvatimo, ona se razlijeva poput plave, poput boje na srcu.
