A sljedeći dan – još jedno dizanje u sami raj, putovanje u malim starim gondolama na sami vrh Kanina. Naime, rekli su nam da idu u modernizaciju, napravit će sve novo, no i s ovim starim gondolama isplati se gore ići, posebno je i uistinu neki drugi svijet.
Bez vegetacije, stvarno moraš pratit one štapove na rubu, na par mjesta provalije i strmo, no tu su i mreže.
Opet sam uzela svoje omiljene - Elan Arrow Tech ACE. Tnx Vlado na fotki! To su te fashion ljepotice, imaju raznolike pigmente rozih tonova, na suncu izgledaju apsolutno wow! A i voze me - divota.
Na toj visini ak je sunce, a ti nemaš sunčane, ništ ne vidiš. I to ne pričam o skijanju, ziher imaš kacigu ili barem naočale ak skijaš… već o – izležavanju na ligeštulu!
Sunce toliko zabljesne, uz tu bjelinu, da jedino kaj možeš uzet neko hladno piće. Daj svima kaj piju i opusti se.
Ekipica je bila zakon, zabave nije nedostajalo. Svi dobro raspoloženi, na laganih 2300 metara nadmorske visine, s manjkom kisika i dobrom dozom dobre volje i brutalnih fora.
Gore smo jeli ručak – menu je klasika za nahranit se – bolonjez, bečki, pomfrit i slično. E da, i salata!
Nakon silaska i pol sata vožnje u malim gondolama skočili smo do Italije - u Tarvisio, di je Vlado s familijom krenul na skijaču u Dolomite, a mi ostali - Milan, Dijana, Tara, Hana, Dražen, Martina i ja, vratili smo se u Sloveniju.
No, nitko nas na grani nije zaustavil, niti tražil dodatne potvrde, jer su tih dana promijenili mjere...
Ovo je paleta ljepotica s Kanina - divne su te skije, dizajn, boje, nijanse, kombinacije...
Uputili smo se to popodne opet gore, prema Krvavcu. Tam smo se smjestili u istoimeni hotel, koji je u principu kao bolji planinarski dom sa saunom.
No, Kanin će mi, sa svojom pustoši i impresivnom sunčanom bjelinom ostati još dugo u lijepom sjećanju.