Drugi dan (prvi dan je tu) probudili smo se u hotelu Rogla i nakon doručka krenuli prema Vogelu. Iako ujutro ne jedem odmah, kad sam doma i prva stvar na pameti mi je kava, aktivan dan obavezno počinjem s nečim masnim – čitaj jaja i špek.
Na Vogel ide velika gondola, vrh je na 1533 metara. Gondola je kao tramvaj u koji se nakrcaš sa svom opremom ili ne – u ovom slučaju iznajmljivanje smo obavili gore, čim dođeš imaš sve za unajmit.
A gore... raskošna bjelina, savršena, pusta, impresivna.
Evo, vidi, jedan čovjek. Ima nas još!
Moram priznat da me oprema oduševila, većinu dana imala sam Elan Arrow Tech ACE.
Inače, iznajmljivači 'guraju' nove skije iskusnim skijašima i osluškuju komentare i pitaju kakve su ti bile skije – mene su ove oduševile, idu kao putar kroz snijeg. Inače, uglavnom se radi o mješavini pravog i onog umjetnog, no na Vogelu nema topova. Na toj visini pravi snijeg uistinu dugo traje.
Kad smo se spustili u stvarnost, prijavili smo se u hotel Špik u Kranjskoj gori i nakon malog odmora skočili na večeru.
Klopa je bila finjak, restoran Lipa. Više sljedova, jedan bolji od drugog.
Restač je u blizini centra u kojemu su uredili Alpsko selo, no kako su donijeli nove mjere u međuvremenu, to 'selo', odnosno preslatke kućice s lampicama zjapile su prazne – zatvorene i usamljene. Lampice za slučajne prolaznike, otvorena tek suvenirnica. A kad ono - imaju staklene kugle! Bruna skuplja, pa ja kupujem di god dođem. Kičerica, ali i veselje, simpa suvernir. BTW, jedna mi se razbila, pa je predraga Martina kupila još jednu za iznenađenje. Doma sam došla s tri kugle.
No, dojam je ipak bio super romantičan i divan, uz sav taj snijeg i božićni ugođaj.
Ima li života u Svemiru?
